četvrtak , januar 27 2022
Početna / Život / Na prvom mjestu porodica i merhamet

Na prvom mjestu porodica i merhamet

Zadovoljni ljudi posjeduju mir koji prenose na okruženje. Sredina oktobra, podne, prolazim praznim gradskim ulicama. Razmišljam da li je razlog strah od epidemije ili nedeljni odmor, ista slika i u Kominima. Vozim vijugavim uskim asfaltiranim putem, oko koga se smjenjuje paprat, breze i hrašće, intezivne boje, zelena, crvena, žuta, narandžasta – čine jesenji kolorit bajkovitim, uprkos tmurnom nebu i kiši koja se igra, stane pa krene. Posle 500 m makadama, stižem ispred velikog dvorišta na čijem središtu je savremena kuća od 200 kvadrata, do nje manja od starina, uredno složena isječena drva za ogrev, veliki vrt, plastenik, nova štala od 100 kvadrata sa sjenarom na spratu istih dimenzija. Ljubazan, mlad čovjek ispred savremene kuće dočekuje gosta. Toplota se širi prostranim hodnikom, velikom dnevnom sobom sa trpezarijom i kuhinjom a petočlana porodica domaćina Seada-Seja (43) i Elvire (47) Salakovac  zadovoljno priča o životu u Hoćevini, zaseok Bjelovo brdo, udaljenoj 10 km od centra grada. Sinu Seidu (14) i kćerki Selmi (10) roditelji su obezbjedili iste uslove koja imaju djeca u gradu, a dvije godine prije škole išli su u vrtić kako bi stekli drugove.

Porodica Salakovac proizvodi zdravu hranu
Porodica Salakovac proizvodi zdravu hranu

„Gledamo da našoj djeci ugodimo, ni da se smrznu, ni da pokisnu, ako smo mi propatili ne moraju oni“, kaže brižni otac koji je pješačio po 10 km, odnosno po dva sata u jednom pravcu, od 4.do 8. razreda u OŠ u Kruševu. Čudi se i danas Sejo zašto nisu išli u škole koje su bliže, u Kominima, ili u „Boško Buha“, naročito jer je bilo dosta radnika koji su pravili prtinu zimi. Pretpostavlja se da je takva bila obaveza ili propis po mjesnim zajednicama. Sejo kaže da su roditelji učenika iz Hoćevine „svi digli ruke i svoju djecu voze sami do škola“ jer godinama nisu uspjeli da djeci obezbjede prevoz đačkim kombijem, koji dolazi samo do Komina, te da su slali tri dopisa za pomoć Ministarstvu prosvjete koje je poručilo da oni samo učestvuju u troškovima prevoza učenika a da bi dobili subvencije bilo je potrebno da u Pljevljima ima registrovana linija za javni prevoz na njihovom putnom pravcu.

Savremena porodična kuća u Hoćevini
Savremena porodična kuća u Hoćevini

Sin Seid kaže da je život na selu zanimljiv, nudi zdravu hranu i da je većinu drugova iz škole upoznao u vrtiću. Selma rado dopunjuje očeve odgovore o brojnom stanju u domaćinstvu, ima puno ljubimaca, svakom novom mačetu daje ime i brine o njima.  Djeca kažu da rado idu za rasput u Podgoricu i Ulcinj kod maminih roditelja i ujaka. Supruga Elvira, rođena u Prizrenu, s porodicom se 1999. preselila u Crnu Goru. Iako gradsko dijete naučila je od svekrve sve poslove i odavno sama pravi sir, a od Seja da vozi traktor na ravnom. Ljeti imaju dosta posla a zimi najviše odmaraju. Ustaju u pet sati kako bi sve obaveze završili i djecu na vrijeme poslali u školu. Imaju dosta stalnih mušterija i sir prodaju po porudžbini po tri evra.

rbt

Nana Zada bogata je potomstvom, ima petoro unučadi a sa pokojnim suprugom Mujom podigla je tri sina: Safeta (57), radi u građevinarstvu i živi u Njemačkoj u Frankfurtu, Salema (54), inženjera programskih mašina koji radi u Srbiji u Trsteniku i najmlađeg Seida-Seja, mašinskog tehničara koji je ostao uz roditelje i amidžu Šaćira i postao uzoran poljoprivrednik.

„Da mi je mladost i nekadašnja snaga gdje bi mi bio kraj. Život na selu danas ne može se porediti sa nekadašnjim kada je bilo ječmena hljeba, graha, krompira. Dok sam bila zdravo ništa mi nije smetalo. Sve puštite kraju, zdravlje je najvažnije“, kaže nana Zada (76), rođena Mašović iz Gornjeg Gradca. U Hoćevini živi 60 godina i kaže da ni sa kim nije imala grke riječi. Ranije su, prisjeća se nana, imali do tri krave, konja, dva vola i 30 ovaca. Sjeća se i posleratnih teških godina, kada je, kako ističe, zbog popaljenih kuća, njena osmočlana porodica živjela u Glisnici kod Čolovića. Zada kaže da zavisi od drugog, da joj pomogne kad ustaje, „ali starost je svačiija“. Udala se sa 16 godina, njegovala bolesnu svekrvu a u zajednici su bila dvojica braće. Znala je da prede, plete i tkala je na  san.

„Ustanem rano u pet sati, da djeci zgotovim doručak, da nešto ponesu u školu, pratila sam ih do kuće Topalovića. Deverala kako da privrijedimo, govorila uči sine da ne ostaneš na selu, čuvala, belajisala, radila, i sve to prođe. Sejo je imao tri đuturuma i nije mogao da nas ostavi same u selu. Danas mogu reći samo Bog da sačuva omladinu od ove prokletinje, svakome Bože podaj zdravlja i sačuvaj mu djecu i sve, kaže Zada uz osmijeh.

„Sve smo stvorili radom a braća su pomogla finasijski ili radom“, kaže Sejo, dodajući da je ovo ljeto za njih bilo radosno jer su braća dolazila po dva puta pošto prošle godine nisu mogli zbog korone i zatvorenih granica. Sejo nikada nije imao ambiciju da živi u velikom gradu jer voli mir i prirodu. Imao je priliku da ode, bio je, kaže kod brata u Njemačkoj i zdržao se mjesec, nije znao jezik i osjećao se kao stranac, pa zaključuje „fin je tamo život i zarađuje se ali sam rekao nije to za mene“. Sejo ima više zanata, mašinski i saobraćajni tehničar, stolar, išao je kaže na sve prekvalifikacije u Pljevljima. Ima 12 godina radnog staža. Počeo je da radi kao pomoćni radnik u „Vektri Jakić“  i „stigao“ do rukovaoca mašinom „optimes“, koja služi za obradu daske u Pilani. Ističe da mu je mrzno to što se izdešavalo, kako su radnike gurnuli kući bez centa. Priča da je sa kolegom Topalovićem, imao dobro radno mjesto, izvanredne uslove rada ali plate nigdje. Ne zna da li bi se vratio na rad u firmi da se sjutra otvori, kaže da je sada navikao na slobodan život, da radi i sjede kada hoće.

„Kada sam radio imao sam osjećaj kao da sam zatvoren, okružen zidovima, sve na minut programirano, jedino bih želio da imam minimalni uslov za penziju i 15 godina radnog staža. Da se otvori ponovo „Vektra-Jakić“ razmislio bih dobro da li bih se vratio  jer svi smo imali loše iskustvo a ostalo je pola neisplaćenih zarada, preko dvije hiljade evra, kaže Sejo koji je bez posla tri godine.

Poljoprivreda zahtjeva mehanizaciju
Poljoprivreda zahtjeva mehanizaciju

Na oko 8 ha imanja Salakovci uzgajaju osam krava ( matafonke za koje kaže da su dobre na mlijeku, simentalke koje rađaju dobru telad, a za crno-bijeli holštajn kaže nisu se pokazale dobre), pet ovaca, četiri jagnjeta. Koriste dvije čobanice u kojima se napasaju oba stada. Na 7 ari vrta, od 50 kg sjemenskog krompira dobili su 1,6 t ploda. Siju vještačku travu i zob. Kako mnogi traže domaća jaja ove godine su nabavili 20 koka nosilja. Imaju svu mehanizaciju za spremanje sijena: traktor, grabilicu, traktorsku i ručnu kosačicu, rasturač otkosa i balirku ali ljetinu skupljaju 90 dana jer neke livade moraju ručno da pokose i pokupe sijeno.

„Godina je bila sušna. Od potrebnih 2500 bala skupili smo 1800, iako sam pokosio svoje i pet komšijskih imanja. Imam sreću da bliže komšije daju imanja bez naknade i zahvaljujem im. Tako i održavam imanja da ne zarastaju, kaže Sejo ističući da je najteži posao skupljanje bala i pakovanje u sjenaru jer iziskuje obično dvojicu ili trojicu ljudi veće radne snage.

Početkom 1900. godine Salakovci su se doselili iz Hercegovine, iz okoline Trebinja,  u Hoćevinu, što je Sejo istakao i na svojim proizvodima rakiji šljivi, od 18,5 gradi, i kruški 21 grad. Voćnjak od 150 stabala šljiva i 20 jabuka, prošle godine omogućio je da ispeče 700 l rakije, koju prodaje po 6 evra, a ove godine će imati i jabukovaču.  Sejo kaže da je od strica Šaćira naučio da pravi dobru rakiju. Sin Said je osmislio brend za rakiju Salakovac u obliku zlatnog stabla.

„Sebi sam uveo pravilo da sve što prodajemo ne bude po najskupljoj cijeni, da bude pristupačno nama i kupcima, jer je važno imati merhameta (dobrote)“, kaže Sejo koji planira da poveća broj muznih krava na 12, ali bi prije toga trebalo da nabavi mali kombajn koji se kači na trakotor, kako bi pravio kukuruznu silažu, i prikolicu za rasturanje stajnjaka. Kaže da je grabilicu nabavio preko Službe za poljoprivredu koja od max 6000 evra refundira 50 odsto sredstava.

Sejo nije odmah pristao da podijeli svoje iskustvo sa nama ali se prisjetio kakao je sa novinarem Čepićem slučajno imao prvi intervju sa 5 godina, kada je pored puta čuvao ovce a naišao Čepić i pitao ga o imanju, što je emitovano na radiju, pa su mu posle u selu govorili „postao si poznat“. Razgovor sa Salakovcima još jedan je dokaz da rad, sloga, ljubav i poštovanje, i prema porodičnom ognjištu, donose sreću i zadovoljstvo.

V.M.

Tekst objavljen u PVN

About Pljevaljske Novine

Pogledajte i

Danica i Ivan

Spoznaja Boga je put ka razumjevanju i ljubavi

  Etno i duhovna interpretacija pjesama Danice Crnogorčević (28) ostavila je bez daha hiljade Pljevljaka, …

Ostavite odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *