Pljevaljske novine web portal
Povezane vijesti
Iako smo ih samo jednom sreli neke ljude pamtimo čitav život, i kada su odavno otišli Bogu na istinu. Posle 12 godina rado se sjetim žene koja je znala da voli bližnje i život, čiji se mir i sreća prelivala na sagovornika.
Ovo je naš susret iz 2006. godine.
Sićušna, krhka strica oslonjena na štaku I tojagu stoji ispred kuće. Ispod crne marame oči joj zrače snagom a osmjeh dobrodošlicom. Šaka su joj neuobičajeno snažne, prsti zakrivljeni od mnogobrojnih povreda.
Sedamdesetšestogodišnja Vida Joksimović živi sama 18 godina, od smrti supruga Simeuna, koji je bio učitelj u Premćanima. U braku su bili osam godina, a sada je često obilazi 23 unučadi, 36 praunučadi i sedmoro djece kojima ona nije majka. Desetoro članova ove porodice su prosvjetni radnici.
Miruna, Stanica, Ruža, Kata, Dosta, Jelena I Vuk dolaze rodnoj kući u Selac kada kod imaju vremena. Tako baka Vida ne bude uvijek sama. Svi su joj zahvalni jer je održala kuću i okupljaih. Za porodičnu slavu Cvijeti imali su oko 40 gostiju. Učiteljica u penziji Stanica došla je prije 20 dana iz Čačka da pomogne oko spremanja i kaže da iako na selu uvijek ima rada, nigdje se bolje ne odmori nego u Selacu. Imanje Joksimovića je veliko oko devet hektara. Baka Vida ima dvije krave I devet ovaca, od kojih se osam obliznilo. Deset godina ima hronično oboljenje kuk, čir na želucu, a prije šest godina lomila je nogu, kada je i poslednji put bila kod doktora. Ali sve to njoj nije problem. Svakodnevno se uz pomoć štake i tojage penje uz brdo do štale i obavlja sve poslove oko životinja, čisti, hrani i muze. Kaže da ne drži stoku, čini joj se da, bi bila nepokretna. Od mlijeka pravi sir i kajmak koji nikada nije prodavala , ko od djece dođe Vida im spremi da ponesu . -To se ne bi našlo nigdje. Bolje me gledaju nego neki svoju majku – kaže Vida .Zvuk mobilnog telefona prekida razgovor.
Kupila su joj ga unučad da bi bili u kontaktu i od tada baba Vida zove svu djecu da im čestita rođendan.
Ni duge planinske zime nisu problem za Vidu. Prošlogodišnja zima skoro da joj je bila zatrpala snijegom prozore. Ali ni to je nije uplašilo- polako lopatom čistila je dio po dio. – Ni od čega me nije strah, što će biti biće – kaže hrabra baka Vida koju život nikada nije mazio ni u rodu ni u domu.
Vida se djevojački prezivala Ostojić i pomagala je da se dvojica braće iškoluju, pomagala je i u podizanju njihove djece. Posebno su bili teški trenuci kada je ratom u Bosni i Hercegovini četiri godine brat i snaha bili u Sarajevu, a o njihova dva sina brinula se tetka Vida. Pomogala je porodicu a pomoć im je trebala jer ih je troje izbjeglo iz BiH. Najsrećniji trenuci u životu su joj kaže kada je rodbina bila na sigurnom, a najlješe je bilo kada je imala snagu.
Nepresušna ljubav prema životu i bližnjima baka Vida magnet je koji privlači sve koji je upoznaju.
Ona plijeni svojom duhovitošću I razboritošću. Problem i ljutnja ne postoje. Zamisli da može i krene – da popravlja ogradu, gazi sijeno, i ni na šta se ne žali. Spokojna je I srećna. Kaže da je tako Bog dao. Nikada se ne ljuti i druge uvijek hrabri, zato najmlađi rado dolaze kod baka Vide.
Ona uvijek nađe najbolje riječi za svakoga. Kaže nema na šta da se ljuti. Objašnjava da je ljutnja navada jer ono što nema ne može joj doći. – Nisam imala svoje djece ali su bolja nego da su moja. Ne umijem da budem pažljiva kao što su ona prema meni – kaže baka Vida koja voli šalu jer se tako ne može nikada da umori. A dan počinje buđenjem u pet ujutro a završava sve poslove naveče oko 10 sati. A posla ima uvijek ko hoće da radi, kaže dodajući da kada može ona da radi onda to može svako drugi. Unučad kažu da joj nikada niko nije ništa zamjerio i a od nje uče kako se bori u životu i kako se treba živjeti. Ni vukovi iz premćanskih šuma nisu opasnost jer zato postoje petarde.
U Selcu udaljenom preko 30 kilometara od Pljevalja zimovalo je 11 ljudi. U tri kuće vatru je održavala po jedna žena. Stanija Maksimović je najbliža komšinica koja dođe do Vide na kafu. Televizisjki signal je loš i mogu da slušaju samo radijski program. Baka Vida svako jutro sluša vijesti. Vodu ima u kući i ispred štale. Bijeli pas Lesi zavezan je ispred svoje kućice. Snijeg se još uvijek topi sa okolnih brda. Tišinu sela remeti baka Vidin glas kojim doziva ovce ojt,ojt,ojt.
Život je čudo a baka Vida jedan od njegovih najljepših dragulja. Kada upoznate baka Vidu učiniće vas se nevjerovatnim da postoje tako pozitivni ljudi koji život nikada nisu kudili. A baka Vida pamti mnogo toga, ratova i nevolja, ali joj je sadašnjost uvijek na prvom mjestu i stalni rad. U krhkom tijelu baka Vide je ogromno srce koje samo za ljubav zna. To kao da osjeća i priroda koja baka Vidu čuva. A ona i ako padne ponovo ustane.
V.M.
Tekst objavljen u PV novinama 2006. godine
