Rijetki su danas mladi ljudi koji ne žude za životom u gradu i brzom zaradom, zaposlenjem u državnoj firmi. Još su ređi oni koji svoju budućnost vide na selu, vole da rade, a sa zadovoljstvom i uživanjem pričaju o svom selu, imanju, planovima… Primjer takvog mladog čovjeka i uzornog domaćina, je naš sagovornik, koji nas je srdačno ugostio u svom toplom domu u selu Maoče, zaseoku Mazarići.
Dvadesetrogodišnji Nikola Grujić, po struci šumarski tehničar, priča kao da je „stario pa mladio“. Zgodan, samouvjeren, strpljiv, komunikativan, pažljivo sluša sagovornika i otresito odgovara na pitanja. Dvije godine posle upokojenja oca Momčila, Nikola je glava kuće, četvoročlane porodice Grujić, vodi domaćinstvo sa majkom Milevom (49). Odrastao je u Pljevljima, a nakon 20 godina podstanarskog života, Nikola se sa porodicom vratio na svoje imanje. Starija sestra Nikolina (25) diplomirala je Psihologiju i završava pripravnički staž, a mlađi brat Ognjen (14), pohađa deveti razred. Žive u Pljevljima u stanu koji su kupili prošle godine. Nikola je vlasnik firme DOO “Grujić”, registrovane za sječu i izvlačenje drveta iz šume, a posjeduje dva tegljača. Često radi sa kumom, a po potrebi angažuje i radnike. Kaže da, iako je posao neizvjestan, uvijek se pogađa za cijenu sječe, a teren je i izvan naše opštine, voli prirodu, slobodu i da sam organizuje rad. Vrijedni mladić Nikola je i gazda, a na imanju uzgajaju 40 ovaca.
-Nakon babine smrti, 2017. godine, vratili smo se na selo koje nikada nismo napuštali. Dok sam išao u školu u Pljevljima, svakog vikenda smo dolazili u Maoče. Ljetnje i zimske raspuste provodili smo kod babe i djede, pomagali u svim poslovima. Iako sada živim na selu, koje je udaljeno 34 km i za dvadeset minuta sam u gradu, skoro svaki dan idem do grada. Uveče se vraćam. Nikada ne bih poželio da živim u gradu, niti sam kada maštao da nađem zaposlenje u nekoj državnoj firmi – iskren je Nikola.

Divan je pogled sa imanja Grujića na brdo Jelovice, Beljkoviće, Varine. Oko kuće dvorište ograđeno kao i cijelo imanje. U dvorištu kao i u kući sve uredno i besprekorno čisto. Već na prvi pogled vidi se veliki rad i trud domaćina. Kuću u kojoj danas živi ova vrijedna porodica, sagradio je Nikolin djed, kao i vikendicu, a renovirao Nikolin otac, od oblica i poluoblica od lučevine. Unutrašnjost od drvenih greda, i pucketanje vatre iz šporeta odaju poseban ugođaj. Drvene stepenice vode u potkrovlje kuće. Sve je ovo, kako kaže Nikola, namjenski radio njegov otac.

Okusio je Nikola i život u gradu i na selu, ali svoju budućnost planira u Maoču.
-Otac je radio u šumi, uslugu izvlačenja drveta za privatnike. Išao sam sa njim po šumi i zavolio selo od malih nogu. Kao mali sa ocem sam išao da berem borovnice, dok bi on radio u šumi. Kasnije, u devetom razredu pomagao sam sa radnicima. Naučio sam sve poslove da radim i ništa mi nije teško. Nije na selu tako kao što se predstavlja. Ništa više nije daleko, za dva-tri sata ste gdje god poželite. Nije problem u selu, već u glavi, ne možemo svi biti multimilioneri. Od svakog posla može da se živi. Selo mi pruža ono što grad ne može. Brat, sestra i ja smo naučeni, da se bez rada ne može živjeti – ističe Nikola i dodaje da Nikolina i Ognjen vikendom dolaze i pomažu na imanju. Na imanju od 15 hektara porodica Grujić ima 40 ovaca za koje je potrebno da ukose oko 1.000 bala sijena. Kosidbu završe za 15 dana. Imanje je ograđeno pa ne moraju ovce da čuvaju. Kaže Nikola da bi volio, ako budu u mogućnosti, da kupe još ovaca. Majka Mileva prodaje ovčiji sir po cijeni od 6 evra.
-Imam traktor, kosačicu, grabilicu, balirku. Volio bih da mladi mogu da dobiju povoljne kredite za nabavku novih mašina, i ja bih kupio nove mašine. Čuo sam od iskusnih poljoprivrednika da je potrebna obimna papirologija i da je procedura za dobijanje kredita složena – naglašava Nikola. Porodica Grujić ima voćnjak sa preko 200 stabala šljiva, vrt u kojem siju povrće za svoje potrebe. Ne zna Nikola nekog iz njegove generacije da se vratio na selo da živi. Na pitanje da li se teže žene momci koji žive na selu, Nikola sa osmijehom kaže da je tako čuo. Siguran je da nije bitno gdje čovjek živi, već sa kim dijeli život. Kaže da je život u velegradu, po udaljenosti, kao i život u selu jer i tamo čovjek prelazi više kilometara da bi došao do posla ili drugog dijela grada. Smatra da je danas život na selu prednost. Očekuje da Opština popravi seoske puteve.
-Odem ja na jedan dan u Pljevlja i ne poželim više da se zadržim. Pretežno su iz moje generacije otišli u Podgoricu, Primorje. Mogao sam i ja u Ameriku da odem, ali nigdje nema naše zemlje i naših ljudi. Radeći po šumi obišao sam sva sela naše opštine, išao sam i do Kolašina. Svako selo ima svojih prednosti. Ljudi kako su naučili rade i bore se. Trebalo bi država više da pomogne, naročito mlade ljude koji žele da ostanu na selu. Korona je pokazala značaj sela. Svi oni koji su imali selo, za vrijeme korone, dolazili su i radili, sijali vrtove – kaže Nikola koji neumorno radi na izvlačenju drveta iz šume od početka maja pa do jeseni. Udarničkim tempom, po cio dan, od ujutru do uveče, Nikola je u tom periodu u šumi i po kiši, suncu, po nepristupačnim terenima, bez predaha. Važno je, ističe, kada nađu posao da završe na vrijeme. Nikola je i strastveni lovac, pa često odlazi u lov i organizuju hajku na divlje svinje. Ne žali se Nikola, iako ulaže mnogo rada i truda. Sve što radi, trudi se da uradi valjano i sa zadovoljstvom. Zato i rezultati ne izosataju. Uzima, kaže Nikola, drvo i na panju od privatnika, koje siječe i prodaje. Ponosna je majka Mileva, kada ima vrijednu djecu, koja joj u svemu pomažu, i trude se da unaprede imanje svojih predaka. Milina je bilo slušati mladog čovjeka koji razmišlja zrelije u odnosu na svoju generaciju i trudi se da sebi i svojoj porodici obezbijedi egzistenciju, nastavljajući tradiciju svojih predaka. Kada bi naša opština i država imala više mladih koji žele da žive i rade na porodičnim imanjima, bilo bi nade za opstanak i sela i grada, jer mnogo je mladih koji u potrazi za zaposlenjem odlazi iz naše zemlje.
S.Z.

Tekst objavljen u „Pljevaljskim novinama“ 1. maja 2023. g.