Očevi i Oci

Lako je biti nov, i progovoriti spasonosnim riječima, kada ćutite decenijama. Lako je biti drugačiji kada je ta drugost građena u nenametljivosti. Lako je zadobiti povjerenje kada iz besjeda onih koji su ćutali i čekali svoj poziv progovori procijeđena misao neuprljana prethodnim laganjima. Poznajem mnoge od njih, ali mnogi od nas nisu znali da su naši sveštenici obrazovani ljudi sa znanjima sticanim širom Evrope i samo sa brojnijim porodicama i više djece negoli imaju interesovanja i diploma. Ne njima, nego nama, isplatilo se njihovo ćutanje kada je trebalo ćutati, i govorenje kada mu je potreba i kada ga traži vrijeme i smisao. A nismo niotkuda uvezli Oce, nego su tu iz: Cuca, Bjelopavljića, Zagarača, Zete, iz Nahija, iz Golije, Banjana, iz Boke, Vasojevića.

Ne treba sumnjati da će iz ovog podmuklog i besprizornog ataka na Crkvu, upakovanog u evropeizaciju društva, upravo Crkva izaći jača. Njena tiha snaga je od oba svijeta ali je ova koja se projavila kroz snagu ličnosti zadivljujuća. Zaista izgledaju jadno oni koji i sada pokušavaju Crkvi da pripišu nemodernost, nesavremenost i prevaziđenost, da je ukalupe u klišee davnog vremena i predrasude sa kojima i dalje živi samoproklamovani „građanski krug“, ozlojeđen i pregažen snagom slobodnih ljudi u crnim rizama.

Uzaludan je urlik iz ropca, urlik da je ugrožena evropska Crna Gora, uzaludno je kukanje, i laganje kroz kukanje, očeva nacije i politike kako Crkva manipuliše i zavodi ljude. Običan čovjek osjeća istinu i lako se poistovjećuje sa Njima koji drugačije nego iko do sada svjedoče o novom početku, o novom svijetu u kojemu vjerovanje i Bog nisu tek stidno priznanje vlastitog izbora odbačenog pojedinaca nego gromoglasni izbor hiljada i hiljada ljudi ohrabrenih preko noći da budu ono što jesu. Ljudi bivaju ponosni na svoje parohe i prije govore o njima nego o onima za koje su glasali na minulim izborima.

A među nama političarima, ipak ne među svima, nevjerica je ogromna. Mnogi ne razumiju i ne prihvataju da su hiljade ljudi na ulicama, a da naše uloge i role nisu ni presudne ni važne. Potajno se raspituje dopušta li Ustav da sveštenik bude političar i kakav je stav Sinoda SPC o toj mogućnosti? Prikrivena ljubomora i uplašenost za vlastiti politički monopol satirično naviru kroz redove i između redova onih koji odavno nemaju ništa novo da kažu.

Rečenice poput one Oca Gojka; „Nema nama molitve bez njih, niti njima Crne Gore bez nas“, ili ona Oca Borisa: „Nije kriva majka naša Crna Gora“, ostaće i ostaviće trag na naše podijeljeno pravoslavno biće, trag po kojemu mudri i hrabri mogu zaštepati i zamiriti duboku brazdu koja je samo čekala da prokrvari.

Da ništa nije uradio u minulih trideset godina, da nije nesumnjivo najveći graditelj i obnovitelj hramova kojega smo imali, da nije pokrstio staru i mladu Crnu Goru, bilo bi dovoljno što nam je mitropolit Amfilohije predstavio Oce koji pokazuju snagu razumijevanja za naizgled nepomirljive krajnosti. „Đedo“ se tako iskupio za svaku grešku koja je dadena na činjenje i ljudima i svetima među njima. Ako će nas poznavati i po učenicima svojim onda je Mitropolit i prepoznat i dostojan.

U ovom tekstu, namjerno, ne spominjem monahe koji su kroz minule tri decenije izrasli u duhovnike, čuvare zadužbina, propovjednike i episkope o kojima se govori širom Pravoslavlja. Ni jedna lijepa riječ neće ih pogorditi niti učiniti drugačijim. Iskovani i iskaljeni na Cetinju i pod Ostrogom danas su ona duboka snaga ne samo Crne Gore, nego pravoslavlja uopšte. Vladika Joanikije u obnovljenoj eparhiji Budimljansko-nikšićkoj obnavljao je hramove i vjekove. Učenici „Svjedoka božje ljubavi“ razasuti od Slavonije do Južne Amerike, školovani u Jerusalimu i na Lomonosovu, u Atini i Parizu pomogli su nam da se samorazumijemo i samopoštujemo. Ako ih mi nismo primjećivali do juče, ako nismo umjeli da poštujemo podvig i samoodricanje, iskupila su nas naša djeca. Oni, zasićeni blještavilom novog doba, oni s nagnutim glavama nad ekranima telefona koji su ih vodili do kraja svijeta i nazad, otkrili su očeve i oce koji su odrastali s nama.

Djeca će spasiti svijet, spasiće i Crnu Goru! Djeca bolja od nas. Djeca sa nagnutom glavom ali uzdignutog i čistog srca. Djeca koja su umjesto za Deda Mrazom u susret Božiću krenula za Đedom. Djeca koja slušaju Eminema i Kenia Vesta i pjevaju „Ne damo Svetinje“! „Djeca sa Kolodvora Zo“! „Djeca Apokalipse“! Naša djeca, naši Očevi i Oci!

„A sada ostaje Vjera, Nada i Ljubav, ovo troje ali je od njih Ljubav najveća“.

(Autor je poslanik Ujedinjene Crne Gore)