nedelja , oktobar 24 2021
Početna / Život / Opanku ne treba novo ime, već novi čovjek

Opanku ne treba novo ime, već novi čovjek

 

Krupne, jedre, nabrekle i otežale, klanjaju se šljive ranke prvom slučajnom prolazniku koga su, nakon više od godinu dana, ugledale na zaraslom seoskom drumu. Navikle da samoću dijele jedna sa drugom, da se jedna na drugu oslanjaju i jedna preko druge savijaju, spuštaju pogled pred zalutalim putnikom. I on pogled obori, zbunjen tišinom koja je uplela kose u povite krošnje, pa ga jezivim glasom ćutanja podsjeća na vrijeme kad je sve ovo bilo njegovo. Danas od šipražja ne može da nađe ni stazu koja vodi do napuštene kolibe u kojoj se, prije više od šezdeset godina, rodio.
Sa čudnom mješavinom straha, čuđenja i gnjeva, štiti se napuštena koliba od onoga koga je davno štitila. Odrekla te se, podsjeća ga zarđala brava na vratima, kao što si se i ti odrekao nje. Otežala ruka neočekivanog gosta u nemoći se podiže i udari snažno vrata koja su se nekada sama otvarala. Bol udarca zaustavi se u njegovoj duši i izbljuva iz nje sve što je decenijama skupljao. Poštovanje i ugled zbog kojih je krenuo u grad, sad su ga gušili trulim zadahom nepostojanosti. Mrak se jezivo cerekao iz sobe. Pade mu na um da je on ovdje stranac koji u obrisima nepoznatih stvari traži sebe. Ali, nijedna ga ne pogleda, ne dozva, ne pozna. Samo ga je on, okrpljen, iznošen i istrošen, bez prezira posmatrao. Dostojanstven i u usamljenosti, zapljusnu ga je svjetlošću koja razgoni mrak natrpanih zabluda. Opanak… Činilo mu se da više ne poznaje onoga koji ga je kroz sve seoske vratolomije nosio. Nije vjerovao da će se pred njim osjećati poniženo. Pa on nikoga kao njega nije prezirao. Od njega je i pobjegao. Krio ga je kao što se krije najsramniji grijeh. Smijao se prezrivo ako bi mu neko samo ime spomenuo. Šta se to odjednom desilo? Šta ga je natjeralo da klekne pred opankom, on, koji nikad ni pred kim nije klečao? Kako su mu odjednom otmeno izgledale te bore u glibu sakrivene, kako veličanstvene sve rane u vremenu uklesane. Podiže ga i pogleda kao da ga prvi put vidi. Ko je zapravo On?
Sa zemljom srođen, kao da je iz nje nikao, opanak je bio i ostao jedini koji je nikad i ni u kakvim oklonostima nije napuštao. On je tragove zemlje nosio duboko u svojim borama, čuvajući otiske muke težačke koja ga je činila nedoderivim. Svi koji su napuštali ognjište, njega su se prvo odricali. Mogli su ponešto, kao uspomenu ili suvenir, sa sobom i ponijeti, njega ne. Bilo je, istina, onih koji su pokušavali da ga prekroje, od njega naprave lakovane cipele ili štikle salonke koje bi im poslužile kao propusnica u svijet otmenih. Uzalud! „Popapučeni opanak“ bi se tako brzo razotkrio, da manipulatoru ne bi ništa drugo ostalo do da se okrene protiv opanka i to takvom žestinom da je ponekad djelovalo da on ljućeg neprijatelja i nema. Bog zna nisu li mu baš „popapučeni opanci“ nadjenuli sva ona imena koja su mnoga usta razvlačila rastežući ih do današnjih dana kao sinonime za primitivnost i glupost. Sjeti se putnik da je i on njegovo ime koristio ne bi li se nasmijao naivnosti, upro prstom u neznanje, pljunuo na prostakluk. A opet mu se činilo da je opanak oteo nešto njegovo i da ga je onako lukavo opančarski, kako samo on zna i umije, nasamario. Tada bi bijesan dolazio da traži svoje, ono na čuvanje i brigu ostavljeno. Ali, nije bio jedini. Kada se na poledici pokliznu uglađani đonovi i ustrašene štikle polome, brojni su, znani i neznani, trčali opanku nedoderu. Ima u njemu nešto sa zemljom skopčano, a za nebo vezano. Osjećao je to uvijek. Ko sve opanak nije gulio, derao, cijepao i razvlačio po udolinama ove zemlje koje se jedini nije odrekao. Zato su ga njom neprestano ucjenjivali. Cijena njegove odanosti punila je tanjire onima koji su od njive pobjegli.
Pa kako da se, razmišljao je putnik, toj žrtvi danas ne poklonim. Zemlja, koju su vojske gazile, suše pržile, poplave gušile, uvijek se iznova rađala pod stopalom nesalomivog opanka. Nema te žeđi koju nije napojila, ni usta koja nije nahranila. Oni koji su se za opanak sklanjali nazivajući sebe patriotama, tražili su mu da patriotizam iznova dokaže. I uvijek je to činio. Branio je od svih stihija, a one su neprestano prijetile. Valjda zato što je navikao da gazi po lokvama i krupnim barama, da neoblaćen iz tuđeg blata izlazi, da se s lakoćom provlači kroz raznorazne uvale i usjeke, bio je i ostao jedini bedem. Ni to ga nije izbacilo na svjetlost dana. Čim se umire nemiri, vraćao se u neku ovakvu kolibu gutajući plač zemlje svoje rođene i smijeh nekih novih salonki koje su prvim koracima učili upravo „popapučeni opanci“.
Krupne suze, zametnute u tek rođenim očima šezdesetogodišnjaka, kanuše na opanak, ali se na njemu ne zadržaše. Put ih odvede do srca. Tek sada, kada je počelo krvariti, one su ga mogle pročišćavati. Znao je da taj posao neće biti lak. Trebalo je saprati sve što se u ostrašćenoj duši decenijama kupilo, sve što je slagao u istrunulim kovčezima vrijednosti. Sva paučina i korov kolibe u njegovo se srce uselila. Ako je odatle ne ukloni, neće ni iz kolibe. Ako obnova ne krene iznutra, ne treba ni da počinje. Ako se neka nova imena kojima će opanak nazvati iz zagrljaja srca i uma ne rode, ne treba ih stvarati. Opanku ne treba novo ime, već novi čovjek. Onaj koji će pronaći riznice mudrosti koje je opanak koračajući kroz vijekove nosio, a čovjek ih knjigama zarobio. Kad iz srca kamenje iščisti i na njihovom mjestu zasadi riječ, koja prapočetak svega bijaše, šljivici će najslađe plodove nuditi, koliba zamandaljena vrata otvoriti, a opanak iz mraka izroniti. Kad ga srce svjetlosti sunca izloži, ukazaće mu se tajna života i smrti, tajna neuništivosti nepopapučenog opanka.
Snežana Grujičić

About Pljevaljske Novine

Pogledajte i

Braća Mile i Marko Gazdić

Braća Gazdić – Nevolja ih tjerala a veselo srce bodrilo

Čemu se divi savremeni čovjek i šta zaokuplja njegovu pažnju – pitanje je na koje …

Ostavite odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *