U tragičnoj, ali slavnoj istoriji srpskog naroda, svitalo je mnogo teških i gorkih Đurđevdana. Jedan je opjevan i u najtužnijoj narodnoj pjesmi prošlog vijeka, koju je svojevremeno obradio poznati muzičar, Goran Bregović. Postala je planetarni hit, pjevala se i danas se pjeva, na više svjetskih jezika. „Đurđevdan“ je godinama izvodila kultna sarajevska muzička grupa „Bijelo dugme“, koja je punila hale i trgove širom tadašnje, velike države.
Daleko bilo, da je šesti maj 2020. godine, kao onaj koji je 1942. osvanuo Srbima u tadašnjoj, fašističkoj NDH. Tog prohladnog i kobnog dana, policija Nezavisne države Hrvatske pripremila je, u četiri sata ujutru, nezaboravni „đurđevdanski uranak“. Više od 3.000 sarajevskih Srba, potrpano je u stočne vagone bez prozora i upućeno na „besplatni teferič u Jasenovac“, kako su im tada govorile komšije, druge vjere. U tim vagonima smrti bila je takva situacija, da se na putu do Jasenovca ugušio svaki treći „putnik“! Ustaše su zakovale sve prozore, da ne slušaju pjesmu o Đurđevdanu, koja se zaorila iz grla ovih stradalnika.
Svaka sličnost sa današnjim vremenom i režimskim postupanjima u Crnoj Gori je slučajna. Ali, samo radi podsjećanja naših građana, navodimo nekoliko dešavanja koja su obilježila ovaj šesti maj u Pljevljima. Nakon hapšenja i privođenja sveštenika Srpske pravoslavne crkve širom vječne Crne Gore, čak i samog Mitropolita, uhapšen je i naš mladi sugrađanin, opozicioni aktivista, Velimir Čabarkapa. Bezgrešna je vlada i njen premijer kada im na brodu nađu 500 kilograma kokaina, a kriv je čovjek koji je o tome ironično pisao stihove, na Fejsbuku. Slava pendrek demokratiji Montenegra i slobodi govora!
Ovaj Đurđevdan će, vjerovatno, ostati upamćen i po tome što su policajci s pištoljima i pendrecima „sasluživali“ sveštenicima u porti crkve Svete Petke. U porti, jer se u samu crkvu nije moglo. Ne daju Kenan i Milutin, a ljutio bi se i Duško! Ali, kažu, nikada ne smeta mali, nego krivi dio. Ako se ne može do svetog oltara i ikona, kako može stotinu njih istovremeno u Voli, Maksi ili Francu? Interesantno je i kazivanje jedne naše sugrađanke. Kada je, na Đurđevdan (inače njena porodična slava) pokušala da uđe u crkvu Svete Petke, zaustavio ju je policajac, inače poznanik od ranije. Kulturno joj je objasnio da se unutra ne može. Na njeno pitanje, šta on radi tu, odgovorio je: „Ne znam ni ja, ali znam da moram i da mi nikada nije bilo teže!“ Slava pogaženom ustavnom principu jednakosti i zagarantovanim vjerskim slobodama!
I na kraju, samo da onako pitamo, jesu li se pridržavali mjera ovi junaci što uoči Đurđevdana, po drugi put srušiše tablu – trobojku na brdu Borovac. Jesu li se kretali u grupi, ko su i koliko ih bi zaboga, imadoše li maske i rukavice? Da li su držali propisanu distancu od dva metra, dok su pod okriljem noći, junački jurišali na metalnu konstrukciju mrske im trobojke? Ima li Tebe, državni tužioče, ko god da si i kakav god da si, je li tabla nekakva i nečija imovina, pa da je k’o zrno soli?
No, kako god bilo, mi, vjerni narod pljevaljski, i dalje ne damo svetinje i vjerujemo im beskrajno i bezuslovno. Vjerujemo i nadamo se u Tebe, Sveti Georgije. Ne sumnjamo da je tvoje sveto koplje oštrije nego ikada, da je spremno za aždaju koja te goni i u ovom vremenu. Pendrekom se na Tebe nikada moglo nije!
POKRET ZA PLJEVLJA