Pljevaljske novine web portal
Povezane vijesti
Pljevljaci su ljudi velikog srca. Svojom dušom, radom, hrabrim životom ostave trag gdje god ih život odvede. Takva je bila naša Pljevljanka Perka Tešović (68). Upokojila se 28. februara u Moskvi a sjutra, 7. marta, u 14 sati je sahrana na Novom bežanijskom groblju u Beogradu. Mediji su prenijeli da su rijetko koga tako naši ljudi koji žive i rade u Moskvi otpratili na poslednji put kao Perku Tešović. Na komemorativni skup I poslednji ispraćaj u ambasadi Srbije u Moskvi došlo je mnogo ne samo Srba, već i onih iz bivših jugo republika, ali i Rusa koji su prvi put probali naš ajvar i kajmak kao i dobar srpski roštilj baš u restoranu „Beotursa“ kojeg su po šefici svi zvali „Kod Perke“. Perku su nazvali “ugostiteljskom ikonom koja je najviše učinila za promociju srpske hrane” a njena moskovska biografija je zapravo priča o sudbinama mnogih naših ljudi u Rusiji – došli su na kratko a ostali do kraja života. Perka je decenijama rukovodila najpoznatijim i najstarijim srpskim restoranom još iz vremena SSSR-a. Opraštajući se od malene i krhke ali vrlo poslovne i energične žene ambasador Srbije Slavenko Terzić je govorio o Perkinom visokom profesionalizmu, dobroti i ljubavi prema profesiji. O njenim vrhunskim ugostiteljskim sposobnostima govorio je advokat i profesor Božo Mitrović a dopisnik iz Moskve Branko Vlahović govorio je o Perkinoj dobroti i humanosti. Svi koji su je znali pamte je, i njeni komšije, po bistrom pogledu i osmijehu kojim ih je dočekivala. U znak sjećanja objavljujemo tekst o Perki Tešović iz 2014. godine.
Djeca sa sela od malena nauče da rade, nauče da se ne oslanjaju ni na kog drugog osim sebe i u životu im ništa nije teško. Tako vaspitana Perka Tešović, završila je Višu ekonomsku školu, u socijalističkom i komunističkom sistemu, uspjela je da briljira u svojoj profesionalnoj karijeri, zadrži osmijeh i zarči pozitvnom energijom. Dok bi većina njene generacije jedva čekala penziju Perka kaže „hvala Bogu osjećam se dobro, ne osjećam teret godina i radiću sve dok bude tako“.
Iako u Moskvi ima i do 20 restorana srpske kuhinje, u elitnom dijelu grada gdje je smještena i ambasda Srbije, Perka ima restoran koji zapošljava devet radnika, i većina radnika je iz Srbije. Kao finansijski radnik „Beotursa“, odlikovana je medaljom za najboljeg radnika, došla je 1994. Na godinu u Moskvu, kako bi se vidjelo šta uraditi sa firminim ugostiteljskim objektom koji je otvoren 1975. godine kao „podrška“ privrednim predstvaništvima kojih je bilo preko 300 u toj poslovnoj zgradi. Kako se zemlja raspla predstavništva su se gasila jedna za drugim a ruski izdanak „Beotursa“, koji je omogućio firmi da bez kreditnog zaduženja kupi 20 restorana u Beogradu, bio je pod znakom pitanja. Perka se pokazala kao nezamjenjljiva u tom poslu i od prije osam godina ponuđeno je da po principu franšize bude direktor objekta koji je prerastao u restoran – u koji se dolazi sa namjerom i preporukom pa se na društvenim mrežama može naći poruka da „kao da niste bili u Moskvi ako niste bili kod Perke“.
Fotografije u Perkinoj kancelariji svjedoče u istinitost tih riječi jer Novak Đoković, Jelena Janković, Ana Ivanović, košarkaši Srbije, Vlade Divac, Žerard Depadije, kinske i ruske delegacije dokazuju da je kvalitet hrane i gostoprimstvo važnije od najmeštaja ili svjetskog brenda.
Koliko je Perka jedinstvena i draga žena pokazuju raznorazni pokloni koje ona čuva – od plišanih – figurica medvjeda koji pjeva do prelijepih ikona a da je organizovana i spremna da uči vidi se po korišćenju kompjutera i bezbjedonosnih kamera. A slike i cvijeće su dio svake žene.
Laka koraka, uredna, vrijedna, tolerantna zadržala je prirodnost i vedrinu. Kozmetičko uljepšavanje nikada nije voljela a ni danas nema potrebu za farbanjem kose.
Kada sam čula koliko iznosi dneveni zakup poslovnog prostora ni danas mi nije jasno da običan čovjek može poslovati sa tako previsokom kirijom. Koji je recept Perkinog uspjeha?
– Volim da radim i ono što radim volim da uradim najbolje što mogu. Da danas počinjem ovaj posao bilo bi mnogo teže. Spremna sam da priznam svoju grešku i srećna sam kada imam koga da pitam za nešto što ne znam. Stroga sam, ne žalim sebe i to tražim od svih. Radnici imaju odlične plate za naše uslove, plaćen stan i dva topla obroka i posao ne smije da trpi ni zbog čega. Radiću sve dok ne budem pravila gubitke – kaže Perka ističući da je kvalitet hrane najvažniji zbog čega joj je lakše otkada sama bira kvalifikovane radnike, koje ne zapošljava ni po kakvoj vezi, pa ni rodbinskoj. Kuvar Aca završio je i višu kuvarsku školu a prošli je otišao da radi za jedan od najpoznatijih kanadskih hotela.
Priča šezdesetčetvorogodišnja Perka o vremenu kada su se neki u Rusiji na razlici deviznog kursa obogatili, kako je bilo bezbrižno vrijeme u Jugoslaviji kada je od svoje plate mogla da planira i kupi nov auto, najmoderniji namještaj, od firme dobije jednosoban stan, sa kolegama posle radnog dana ode na kafu i kolače, kako je čitavo vrijeme radila u jednoj firmi „Beoturs“ i kako je imala poštenog direktora kome je mogla reći „ja mislim da bi ovo mogli uradili drugačije ali ako vi mislite da treba tako, onda ću uraditi na vašu odgovornost“.
– Nažalost, danas se sve izmenilo i kod nas i u Rusiji. Nije bilo nedelje da neka naša firma ne slavi nešto. Danas čast izuzecima, postoje biznismeni koji daju dvije plate a onda duguju pet – šest pa smo našim ljudima znali da skupljamo novac da bi se vratili kućama. Za Ruse je drugačije – ko god hoće da radi, može i ima gdje da radi – kaže Perka.
Najmanja plata u Moskvi je hiljadu evra. Telefon, struja, komunalije sve je minimalna cijena. Najskuplji su stan i hrana i sada žive mnogo bolje nego mi, kaže Perka, prisjećajući se plemenitosti i saosjećanja koje je doživjela od običnog naroda koji je 1999. godine donosio (gdje je bio sabirni centar) pomoć zbog bombardovanja SRJ , kada je jedna babuška donijela vjenčani prsten i rekla da je to najvrijednije što ima i da ga daje od srca, ili pamti riječi „ni mi nemamo mnogo ali vama više treba“. Od tada svakog marta, kaže, Rusi donose cvijeće na spomen obilježje bombardovanju i kada ih pitaju iz koje su organizacije oni kažu samo smo Rusi. Na pitanje kakav je Ruski narod Perka kaže da smo dosta slični ali da su oni daleko bolji prema nama nego mi prema njima, te da ih mi ne bi ni pogledali da smo veća zemlja od njih.
– To je načitan narod mnogo obrazovaniji od nas. Vole pozorište i često su karte rasprodate za mjesec dana i to je nešto što se ne mijenja svih ovih godina od kako sam u Moskvi. Školstvo i kultura su na mnogo većem nivou, posvećenost djeci i sporstkim aktivnostima, svaka zgrada ima svoj park, ljudi poštuju red, ne guraju se – kaže Perka dodajući da je velika glupost što se u našim školama više ne uči ruski jezik jer znanje jezika omogućava bolji posao.
Razgovor nam par puta prekidaju telefonski pozivi kako bi rezervisali ručak za 10 osoba. Perka je 2004. godine imala poziv da otvori srspki restoran u Kini u zgradi olimpisjkog komiteta, gdje je bila gost sedam dana, ali zbog toga što nije znala kako bi komunicirala svakodnevno sa zaposlenima odustala je od tog posla.
Dotakli smo sjećanja i na rodnu Slatinu jer je Perka bila prva generacija učenika koji su na Jelov panj krenuli u školu. Svakodnevno su pješačili 12 kilometara u oba pravca.
U Pljevljima je bila poslednji put 1994. godine kada su u isti dan preminuli otac Vučeta i majka Borka. Šestoro braće i sestara Tešović imalo je 39 djece a danas u Bobovu živi samo brat od strica Ljubo.
Otresita, autoritativna, poštovana našoj Pljevljanki teško je da sjedi i ništa ne radi. Voli ljude i upoznala je mnogo zanimljivih ljudi. Kaže da u Rusiji nikada nisu uspjeli da organizuju zavičajna okupljanja jer se tamo niko ne osjeća kao stranac dok je po riječima njene rođake iz Beča propaganda učinila svoje – pa ih domaćini tamo gledaju kao da im nisi dorastao.
Susret sa Perkom u Moskvi je dokaz da i u metropoli koja nezvanično broji 20 miliona stanovnika žena iz našeg kraja opstaje i uspjeva kao da je žena zmaj.
- M. Tekst objavljen u PV novinama u novembru 2014. godine
