nedelja , maj 22 2022
Početna / Život / Podgoričanin Puniša Jovović o prednostima života u Pljevljima

Podgoričanin Puniša Jovović o prednostima života u Pljevljima

Najbolji ugostitelj i gastronom na Balkanu

Da nije važno gdje živiš već kako i sa kim potvrđuje i Podgoričanin koji se zbog ljubavi preselio u Pljevlja u maju ove godine. Oduvijek je maštao da bude konobar „vazda čisti i uredni, vazda para“ kaže akademski građanin Puniša Baćko Jovović (36), poreklom sa Žabljaka, iz Tepaca. Završio je Višu hotelijersku školu u Beogradu, dvije godine, treću godinu na Košutnjaku, sa prosječnom ocjenom 9,3. Kaže da nije bio politički podoban da bi bio profesor u školi.

Stasit, odmjeren, smiren, dostojanstvenog držanja, Puniša je odrastao u šestočlanoj porodici u Podgorici. Želja njegovog pokojnog oca Radoice, koji je radio u KAP-u, bila je da upiše elektro školu ali, kako je zakasnio na upis, upisao je po svojoj želji ugostiteljsku, gdje je bio đak generaciije u SSŠ „Sergej Stanić“, iako je morao da polaže razliku da bi upisao četvrti stepen kako bi mogao da upiše fakultet. Ferijalnu praksu je kao srednjoškolac imao na Primorju. Škola ga šalje na fakultet u Beograd. Uspješno je završio i studije, tokom kojih je po tri mjeseca na razmjeni studenata boravio u Londonu, Atini i CG, kao restoranski konobar. Zahvaljujući ne samo radu u inostranstvu govori tri jezika, engleski, italijanski i ruski. Stekao neprocjenjivo iskustvo i samopuzdanje. Puniša voli selo u Tepce, gdje ide kod tetke i strica.  U porodici Jovović svi zanju dobro da kuvaju. Majka Persa radi 37 godina kao kuvarica a braća blizanci Milan i Mirko su takođe u istoj branši, dok je samo sestra Sandra komercijalista u Voliju.

Prvo zaposlenje je bilo na Imanju knjaz, pa četiri godine na Žabljaku HM Durmitor, gdje je upoznao svoju suprugu Katarinu Knežević (31), koja je dolazila na ispomoć u žabljački Voli. Danas su roditelji 16 mjesečnog sina Radoice. Žive u Ševarima kod Katarininih roditelja i sestre, koji paze unuka i sestrića kada su mu roditelji na poslu. Svoju vezu dugu 6,5 godina krunisali su brakom, prije tri godine. Prije braka zajedno su kupili i opremili stan od 64 kvadrata u Podgorici. Kako Katarina tada nije mogla da dobije premještaj za radno mjesto u Podgoricu suprug je odlučio da on dođe kod supruge u Pljevlja. Radi sedam mjeseci u restoranu hotela „Taša“, vlasnika Lala Cerovića, i ima samo riječi hvale za vlasnike i kolege gdje su „svi jedno vlasnici i zaposleni, jer imaju isti cilj što bolju uslugu i kvaliteniju ponudu“.

„Cio život bio sam na Žabljaku gdje imamo kuću. Vazda samo volio da spremam hranu i to mi je išlo za rukom. Ne vidim sebe u drugoj profesiji sem u ugostiteljstvu. Prisustvo mnogim javnim događajima, kontakt sa ljudima i poznanstva su prednost naše profesije, kao i mogućnost dodatne zarade kada nas angažuju za proslavu rođendana, krštenja, svadbi, jer kvalitet uvijek odvaja“, kaže Puniša ističući da je sve borba za život i da kada ima prostora ode u Podgoricu gdje radi svadbe.

Kaže da mu se Pljevlja kao grad sviđaju a narod je gostoprimiv, sve je blizu, dvije rijeke, stadion, Dom kulture, gradski park, sportska dvorana, lijepa priroda, manastiri.

„ Blizu su nam dvije državne granice, turistički centri Žabljak i Zlatibor, most na Tari. Imamo izletište na Rudnici, menadere Ćehotine, branu na Ćehotini, nove puteve. U narednih par godina Pljevlja ći biti prepoznata na turističkoj mapi, imamo dobre restorane. Pljevlja su živnula i treba zadržati omladinu da ne ide“, kaže Puniša koji u Pljevlja dolazi od 2012. g kada je upoznao svoju suprugu.

Puniša ima 14 godina radnog staža. Radio je Imanju knjaz, Luštici baj u ribljem restoranu osam mjeseci, gdje je 2018. na jahti gdje sve sam spremao, posluživao i zaradio 500 evra. Nastavlja u kompaniji Voli, gdje je zbog epidemioloških mjera radio i dva mjeseca kao čuvar u njihovim trgovinama.

Prvo mjesto na Balkanskom prvenstvu ugostitelja i gastronoma, održanom 13. novembra u Banja Luci u Laktašima, gdje je Puniša, u konkurenciji od 24 kandidata iz zemalja bivše SFRJ i Italije, osvojio dva prva mjesta, za priprema jela pred gostom i služenje „tartar bifteka korišćenjem 24 zaičina“, bilo je povod za naš razgovor. Nakon spremanja jela imao je, kaže, tri minuta da se presvuče, postavi sto i služi gosta. Osvojio je 99 bodova samo zbog korišćenja crne umjesto plave hemijske olovke. Drugo mjesto osvojio je Splićanin i treće Banjalučanin. Kaže da oni što su mu se smijali što dolazi iz Pljevalja „gdje ima samo ćumura“, bili su sedmi a svi rade na jakim mjestima. Bio je jedini takmičar iz Pljevalja i kaže da sam nije stigao da spremi i dezert. Do sada ima medalje sa tri takmičenja a prvo je bilo u 18 godini, 2004. g. na republičkom takmičenju CG u hotelu Podgorica, gdje osvaja prvo mjesto, za pripremu banketa, primanje i služenje porudžbine. U Opatiji je tri godine kasnije osvojio drugo mjesto. U Italiji u Trstu radio je devet mjeseci, gdje je naučio pripremanje ribe i paste. Prvo mjesto je osvojio je i na Zlatiboru posle čega sledi pauza, kaže Puniša, jer je krenula trka za poslom, usavršavanje u radu. Početkom naredne godine Puniša kaže da se, uz podršku „Taše“, koja je bila kompletan sponzor njegovog takmičenja, sprema za takmičenje na Zlatiboru na temu nacionalnio jelo vašega grada, koje je uvodno za evropsko takmičenje 60 ugostitelja i gastronoma, krajem februara, u Zagrebu.

„Bože zdravlja, kada bi tu bili među prva tri mjesta, a nadam se da hoćemo, Pljevlja bi dobila šansu da organizuju sledeće evropsko takmičenje. Naša obaveza bi bila da obezbjedimo smještaj za šest sudija, ostali takmičari sve plaćaju sami, kao što je meni sve platila „Taša“ u Banja Luci, koja je bila sponzor i platila pripreme treninga. Nije lako svaki dan praviti biftek da personal proba ukuse a imao sam osam dana treninga. „Taša“ je obezbjedila sve za moje takmičenje, garderobu i putne trškove za četiri dana. Jedino se u Pljevljima poštuje radnik i cijeni njegov rad“, kaže Puniša i zahvaljuje vlasnicima „Taše“ što su ulagali u njegov trud i rad i svim zaposlenima na podršci. Od poslastica zna da pravi pohovani sladoled, krepsuzet palačinke, tulumbe i kekstortu.

Puniša 22

Ugostiteljstvo je u CG dosta napredovalo, cjenjeni smo i u spremanju ribe i nacionalnih jela, kaže Puniša dodajući da je ove godine nekoliko pljevaljskih ugostiteljskih radnika, nakon edukacije, išlo za sezonu da radi u Hrvatskoj, gdje su plate hiljadu evra, ali se radi od 8 do 23 sata, gotovo dvije smjene.

Radio je u londonskim hotelu Princes gdje je dnevno dobijao 80 funti da dobiije dnevno a ostatak plaćan školi. Išli su na razmjenu studenata od 1 juna do 1. Septembra. Kaže da je u svakoj zemlji različit odnos prema zaposlenom i poslu. U sezoni paze radnika, samo da se što prije posluži gost. U Londonu je doručak od 7 do 9, pa od 17 počinje preiprema za ručak koji je oko 18 sati.

„Znači mi što sam kao mlad čovjek  stekao iskustvo u velikim evropskim gradovima, upoznao druge kulture i način života, u kojima se brzo živi. Sve je sređeno i čisto ali se non stop juri,“ kaže Puniša kome se jedino u Trstu, gdje je bio na specijalizaciji, svidio dvokratni način rada i života, gdje su svi radnici istog ranga, i gdje nije ista cijena pića za stolom i šankom gdje je samoposluživanje. Kaže da se najviše družio u Atini, gdje ima dosta naših ljudi, dok u Italiji ljudi gledaju samo sebe i svako svoj račun plaća, a u Engleskoj zavisi šta je razlog okupljanja.

Punišini planovi vezani su za porodicu i Pljevlja i volio bi da pljevaljski proizvodi budu hrana zbog kojih će turisti dolaziti u našu opštinu.

Puniša Jovović 22

V.M. tekst objavljen u Pljevaljskim novinama u decembru 2021.g

About Pljevaljske Novine

Pogledajte i

Antonijevići

Kobni pad nije ugasio požrtvovanost i hrabrost

Zahvalnost porodice Željka Antonijevića Tri su godine kako je život petočlane porodice Željka (51) i …

Ostavite odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *