Pljevaljske novine web portal
Povezane vijesti
Sad je valjda jasno da Veselin Veljović i Milo Đukanović, čiji je savjetnik za bezbjednost, planiraju i organizuju „ u prvim danima septembra“ državni udar. Zbog toga je „ dužnost svih građana Cetinja i ostalih građana Crne Gore “ da 4.septembra budu na Cetinju, jer „aktuelno stanje zahtijeva širi društveni odgovor“. Razumije se podijeljene su i uloge učesnicima skupa, jer greške ne smije biti, pošto „ kakvi danas budemo, bićemo za vijekove budućih generacija“. I zato je „ sveta dužnost i obaveza svakog pripadnika sektora bezbjednosti da štiti i čuva civilizacijske vrijednosti svoje države i da odbije svako nezakonito i neustavno naređenje“.
U svojoj naivnosti, do sada smo vjerovali da je zadatak sektora bezbjednosti da čuva javni red i mir. Ali ne, čuveni „kulturni“ poslenik Veljović misli drugačije. A šta je neustavno i nezakonito odlučili su gospoda Đukanović i Veljović. „Neustavno i nezakonito“ je hirotonisanje mitropolita Joanikija na vjekovnom tronu crnogorskih mitropolita u Cetinjskom manastiru. I pride dolazak srpskog patrijarha Porfirija. Zna bivši i sadašnji policajac ( jednom policajac, uvijek policajac) da Cetinje nije samo Prijestonica, nego i istorijski simbol trajanja i postojanja crnogorske države, ali ne zna, odnosno neće da zna, da je tu državu upravo stvorila SPC i njena Mitropolija crnogorsko – primorska. Neće da zna da su svih pet mitropolita iz svetorodne dinastije Petrovića bili Srbi, preko knjaza Danila i njegovog Zemljopisa, po kome „ u Crnoj Gori žive sve sami Srbi“, Njegoša i njegovog Gorskog vijenca, do kralja Nikole i njegove himnične pjesme „Onamo´ namo“. Zbog toga su i tolerisali proglašavanje Njegoša genocidnim pjesnikom, a Gorski vijenac praktično izbacili iz školskih programa.
Optužuje kolumnista Veljović „trenutni provizorijum vlasti“ da je „talac i bespogovorni sljedbenik i poslušnik SPC“, koji ne želi da se suprotstavi „ najezdi svetosavlja, vjerskog radikalizma i ogoljelog nacionalšovinizma, ravnogorstva i četništva“. Kad bi bio elementarno pošten g.Veljović bi znao da je prvu eparhiju SPC u Crnoj Gori osnovao upravo Sveti Sava na Miholjskoj Prevlaci. Otuda je, kako reče Matija (ako se njegovo ime smije pominjati u Crnoj Gori), Crna Gora „opredmećana geografija Svetoga Save“. Otuda tolike crkve i manastiri u Crnoj Gori nazvane imenom Svetoga Save. Samo u Boki Kotorskoj ih je devet.
Razumije se nije izostalo ni objašnjenje zašto se aktuelna vlast ne suprostavlja planiranom udaru na Crnu Goru pod plaštom hirotonisanja mitropolita Joanikija. Zato što ih je „ SPC sa ulice, uz psihologiju mase dovela na vlast“, objašnjava pendrek efendija Veljović. Đukanović je to svojevremeno poštenije definisao, nazvavši litije, kojima se divila Evropa „ ludim pokretom“. Nije zaboravio vrli kolumnista „prijetnje najavljenim popisom stanovništva“ , ali je zaboravio kako je njegov mojkovački sabrat Obrad – Mišo Stanišić svojevremeno, obraćajući se poslanicima Srbima,klikovao u Skupštini Crne Gore : „Vidjećete koliko će vas biti u Crnoj Gori, nakon sledećeg popisa“. Bila mu je to najbolja preporuka za ambasadorsko mjesto u Sarajevu. I da nema ni jedan drugi razlog za, po Zakonu obavezan popis ove godine, treba ga uraditi zbog mojkovačkog klana.
Čudi se g.Veljović nad činjenicom da je u Srbiji kontinuitet SPC priznat od polovine 19.vijeka, a da u Crnoj Gori traje vijekovima. Opet je zaboravio hvale o slobodnoj Crnoj Gori, nikad pokorenoj od strane Turaka. Zaboravio je i Njegoša: „ Što se ne šće u lance vezati, to se zbježa u ove planine, da ginemo i krv prolivamo, da junački amanet čuvamo, divno ime i svetu slobodu“. Otuda i titula egzarha ( čuvara) pećkog trona u titulisanju mitropolita crnogorsko-primorskih.
Nakon svega jasno je da Veljovićev opis „Vlade zalutalih, nekompetentnih, nacionalno ostrašćenih i ličnosti bez autoriteta, sa deficitom istine, suficitom demogogije i mutnih likova“ je slika i prilika Đukanovićevog režima koji je 30 godina harao po Crnoj Gori. Istina nedostaju šverc cigareta, goriva, droge i oružja. Ko ne vjeruje neka konsultuje bivšeg američkog ambasadora Montgomerija. A da, nije pomenuo ni ustaške Tompsonove pjesme, koje su šlag na tortu te propale politike. Definitivno je jasno da je toj družini pukao grom, bez obzira koliko to jeretički zvučalo, kad je Milo odlučio da žrtvuje Svetozara Marovića, do tada drugog čovjeka u DPS-u. Dok je on kreirao „politiku malih koraka“ do tada je i DPS bio uspješan. A kad je britva odlučio da sjekirom posiječe korjene srpstva i svetosavlja u Crnoj Gori, pukla im je pogibija.
Nije izostala ni šovinistička mržnja prema Srbiji, koju po Veljoviću personifikuju „ vašarište u Guči“ i „ paradaiz turisti“ , jer poput svih renegenata želi da zaboravi sebe pređašnjeg, a to se najbolje postiže uništavanjem ili proterivanjem naroda kome je do juče pripadalo. Uostalom, to je drugi član mojkovačkog klana Duško Marković i najavio u predizbornoj kampanji , kada je zaprijetio protjerivanjem SPC iz Crne Gore, nakon izbora. Na njihovu žalost 30.avgusta 2020.g „ čun se ljuljnu, ode sanak pusti“.
Đukanović i Veljović, kojima je pendrek mjera svih stvari, su poslednji ljudi koji imaju pravo da pominju Srebrenicu, jer još nisu platili za Bukovicu i prijetnje odsijecanjem ušiju tamnošnjim Muslimanima , nisu platili za deportaciju muslimanskih izbjeglica iz Bosne i Hercegovine, nisu platili za crne trojke koje su u međuvremenu, kad su oni naredili , prerasle u komite. Čak i vrapci znaju ko je probijao blokadu na Drini 1995.g , koju je uveo „zloglasni“ Slobodan Milošević. I nisu to činili iz ljubavi prema Republici Srpskoj , marke su bile i ostale njihov vrhovni cilj u životu.
Na kraju, samo naivni mogu da se pitaju zašto Đukanović i Veljović to rade ? Znaju oni vrlo dobro, da, onog trenutka kad Crna Gora postane pravna država, njima i njihovim saborcima slijedi Spuž. Zato je svaki scenario, koji ih ostavlja na vlasti i slobodi, dobro došao. Pa čak i prolivanje krvi. Ako to gospoda tužioci ne vide, vidi Crna Gora. Nadamo se da vide i u parlamentarnoj većini i zato preklinjemo Andriju i Milana, Meda i Miodraga, Zdravka i Dritana, da se okanu stranačarenja i ličnih animoziteta, i krenu u demontažu privatne Đukanovićeve države. Poslednji je trenutak.
