Gospodstveni, vrijedni, skromni i iskreni. Plijene porodičnom harmonijom i punom kućom djece, čije bistre sjajne oči bude nježnost, a strpljivo ponašanje izazivaju poštovanje. Mlađi su posle sat razgovora nečujno izašli da se igraju. Da li od svakodnevnog pogleda na prirodne ljepote Mosta i Tare, vedro nebo, osunčanu padinu na kojoj žive naši domaćini Ljubomir (40) i supruga Vanja (39), sa djecom Ivanom (17), Slađanom (15), Novakom (12), Draganom (10) i Danijelom (6) blistaju gostoljubljem slogom, poštovanjem i podrškom. Đurđevića Tara udaljena 37 km od Pljevalja svojim prirodnim ljepotama, čistim vazduhom i plodnim zemljom Bogomdana je za razvoj seoskog turizma i poljoprivrede. Samo je 400 metara makadamskog puta u Đurđevića Tari do kuće porodice Kljajević, gdje pogled seže preko brda Kozlovače, Ujača, Mosta na Tari. Odmor za oči i dušu. Iako smo bili polovinom novembra u posjeti porodici Kljajević, toplo i sunčano vrijeme, neuobičajeno za sredinu jeseni.
Ljubomir je kao mladić tri godine proveo van rodnog sela radeći u Budvi i Beogradu. Shvatio je da mu gužva, metež i brzi tempo gradskog života nikako ne odgovara. Nedostajalo mu je prostranstvo njegovog kraja. Promijenio je više poslova, radio je u Vojsci, Vatrogsnoj službi, lokalnoj upravi u Pljevljima a sreću je pronašao je sa svojom porodicom u Đurđevića Tari. Ljubomir je danas siguran da nikada ne bi mogao da živi u gradu. Radi već deset godina kao lovočuvar u NP „Durmitor“. Žuljevite Ljubomire ruke dokaz su njegovog napornog rada. Ručno je sa suprugomVanjom iskopao dvije tone krompira ovogodišnjeg roda, ispekao oko četii tone rakoije, a za zimu je neophodno da pripreme oko 20 metara drva. Velika kamena pozida iznad još nezvršene porodične kuće na pet nivoa. Neobična kuća u planinskom etno stilu ima devet soba, pet kupatila, veliku dnevnu sobu, trpezariju i kuhinju. Savremeno su opremili dva sprata, eneterijer kao iz časopisa za kućni dizajn. Kuća prostrana, čista i uredna. Na prvom spratu podno grijanje, pločice radi lakšeg održavanja, a namještaj ručno rađen, od uobičajene ugradne kuhinje po mjeri od medijapana do stolica od trešnjevog drveta, koje podsjećaju na starinu i pretke. U novu kuću uselili su prije šest godina i još otplaćuju kredit. Planirali su da izdaju sobe za turiste, iako nisu opremili treći sprat prošle godine u gostima su imali Ruse koji su bili očarani ovim krajem, prirodom, hranom.
Mnogo rada i truda je potrebno da bi čovjek opstao na selu, kažu, ali i zadovoljstvo i sreća je kada imaju za koga da rade, kada su djeca poslušna i vaspitana i kada znaju da njihov trud nije uzaludan.
Živjeli su 15 godina u zajednici sa Ljubomirovim roditeljimaVukomirom ( 68 ) i Slavkom (62), koji su mu uvijek velika potpora. Danas žive u svojoj kući, pored roditeljske. Zahvalan je Ljubomir roditeljima i braći na moralnoj podršci i pomoći na radovima u kući: Budimiru koji sa porodicom u Beogradu i Dragomiru koji živi u Podgorici koji su mu razveli struju i centralno grijanje u kući. Sestra Ljubinka živi sa porodicom u Podgorici i koliko joj porodične obaveze dozvoljavaju dolazi u svoj rodni kraj.
– Svekrva mi je pomagala oko djece, naročito mi je pomoć dobrodošla kada sam rodila prvu kćerku. Svekar je precizan i pedantan u radu. Kada smo prešli da živimo u našu kuću bilo mi je neobično – priča Vanja, požrtvana majka i supruga. Nikada djeca nisu pošla u školu da ih Vanja nije ispratila, spremila doručak i užinu. Vanja, rođena Jović iz Potpeća, nježne građe, djevojačkog lika, nemarna samo prema sebi. Prvo misli na druge pa onda na sebe. Milog osmjeha priča kako voli selo i kako joj ništa nije teško da uradi za porodicu.
Ljubomir dodaje da su djeca njihovo najveće bogatstvo i uspjeh u životu. Ivana je treći razred Gimnazije „Tanasije Pejatović“, stanuje u Pljevljima i svakog vikenda dolazi kući. Slađana uči Srednju veterinarsku školu u Baru, Novak i Dragana idu u OŠ „Dušan Ivović“ na Kosanici, dok je najmlađa Danijela krenula u prvi razred osnovne škole u Tari. Ponosni su roditelji Vanja i Ljubomir, djeca pomažu u svim poslovima na selu. Novak je kaže, još od šeste godine naučio da kosi ručno, dok sada sa 12 godina kosi kosačicom. Danijela nam recituje prve pjesme koje je naučila u školi, a Ivana već ima predloge i interesovanja za izbor budućeg zanimanja.
– Još kao dijete ustajao sam u četiri sata da bi sa ocem krenuo u Pušonjski do gdje smo uzimali livade da kosimo, pošto imamo samo hektar našeg imanja. Naučio sam još od malih nogu da radim i ništa mi nije mi teško. Tako vaspitavam i svoju djecu – ističe Ljubomir.
Kljajevići imaju šest krava, junicu, 15 ovaca, četiri koze, sedam svinja, deset kokoški, konja. Da bi prehranili stoku uzimaju imanja komšija koji žive u gradu i ne obrađuju svoju zemlju. Kažu da im je potrebno oko 30 metara sijena po grlu da bi izimili stoku. S obzirom da od mehanizacije imaju traktor bez prikolice, koji su kupili ove i kosačicu koju su prije pet godina, zadivljujući je rad i trud mladih poljoprivrednika.
– Za tržište nemamo problema. Imamo unaprijed obezbijeđene kupce i lako prodamo sve što proizvedemo. Sir prodajemo nakupcima u Podgorici po cijeni od 3,5, jagneće meso 5,5, jareće 6, goveđu pršutu 15, sudžuk 9 evra. Ispekao sam i četiri tone rakije šljivovice i sve prodao. Povrće obrađujemo ručno, za svoje kao i za prodaju. Ove godine smo prodali preko dvije tone krompira – objašnjava Ljubomir. Po njegovim riječima potrebna je podrška opštine i države selu. Kada bi imao mogućnosti kao što ima želje i volje za radom Ljubomir bi proširio stočni fond.
– Treba motivisati ljude da ostaju na selu i pomoći im kupovinom mašina na kredit, koje ne bi smjeli otuđiti. Nikada nisam konkurisao za MIDAS i IPARD kredite jer je potrebno unaprijed obezbijediti gotovinu koju mi nemamo. Grad bez sela ne može opstati. Ja sam srećan što živim na imanju predaka i proizvodim zdravu hranu – poručuje Ljubomir.
Za 18 godina braka Vanja i Ljubomir su svojim radom i ljubavlju mnogo stvorili, ne žaleći si ni tada, a ni danas. Kako Vanja kaže, da Bog pomogne, da je zdravlja, ostalo što ponestane može se nabaviti kada je čovjek spreman da radi.
Divan susret i druženje sa ljudima kojima je najveće zadovoljstvo porodica i zahvalnost na onom što imaju. Interesantno je da se samo priča o ulaganju u sela, insistiranju na povratku mladih kad su Kljajevići prije šest godina platili građevinsku dozvolu za gradnju kuće, koju je projektovao arhitekta Oliver Mirković. Za cijenu građevinske dozvole, kažu, mogli su opremiti prvi sprat. Kažu da njihovo selo ima žitelja, ali da je posla mnogo i da malo ima vremena za druženja, izuzev za slave i praznike. Kljajevići dokazuju da kada ima ljubavi, truda i poštovanja živi se puna srca u i napretku.
S.Z.