Pljevaljske novine web portal
Povezane vijesti
Postoje ljudi koje slučajno upoznamo, a koji ostave trag u našem životu. To su ljudi koji nam svojim primerom pokažu koliko život može da bude lijep i pored svih izazova i nedaća sa kojima se susreću. Takvi su naši srdačni domaćini Mile (52) i Ana (37) Bezarević iz Mataruga, zaseok Vukovo brdo na 1.224 m nadmorske visine, sa koga se pruža divan pogled na Ljubišnju i Durmitor. Mila i Anu još i danas krasi mladalački sjaj u oku punom ljubavi, osmijeh zajedništva i sreće, porodična oaza mira i harmonije. Tri sina Nikola (17), Luka (14) i Andrija (11), najveća su radost roditeljima, a od malih nogu velika pomoć i podrška.
U kući koju su gradili pet godina zajedničkim snagama sve je besprekorno i čisto. Na zidu slavska ikona Lazarevdana, gusle domaćina koji voli da zapjeva, rodoslov iz koga se vidi da su Bezarevići došli 1817. iz Raške. Po pričanju starih prezivali su se Cvijetići, a prezime Bezarević dobili su bježeći od Turaka preko Lima koga su prešli zahvaljujući platnu od beza.
Mile kaže da u životu samo ljubav stvara sreću i novac, slogu i zajednički rad. To potvrđuje i njihova životna priča. Nakon 11 godina staža u “Građevinaru” na poslovima tesara, vratio se na selo i zarađivao od poslova na sječi šume. Priča da su zajednički život počeli od nule nakon požara na porodičnoj kući 26. novembra 2001. godine kada su ostali bez ičega.
-Te noći kada je kuća izgorela došao sam iz Pljevalja u večernjim časovima dok su u kući spavale majka i strina. Uspjeli smo da ih spasimo, sve ostalo je izgorelo. Prešli smo da živimo u ambar koji je djed napravio 1935. godine. Kada sam započeo zajednički život sa Anom 3. decembra ni struju nismo imali. Na prozorima su bili najloni. Znala je Ana cijelu priču, samo je rekla: “Gdje budeš ti, tu ću i ja” – ističe Mile i dodaje da su u tom ambaru rođeni sinovi Nikola i Luka.
Vole selo i nemaju drugih prihoda osim od poljoprivrede, a Mile više nema vremena za radove u šumi. Radni dan im počinje u pet ujutru i sve rade veselog srca i sa osmijehom na licu.Njihov pregalački rad i trud urodio je plodom. Ana je izvrsna domaćica, u kuhinji je bez premca. Mile i Ana dokazuju da se sreća ne mjeri bogatstvom već ljubavlju, podrškom i međusobnim razumjevanjem. Bili su srećni u ambaru od petnaestak kvadrata u kojem su živjeli pet godina kao i danas u porodičnoj kući od preko 100 kvadrata.
Mile tvrdi da svaki momak na selu može da se oženi ako ne bježi od odgovornosti. Suprugu Anu, rođenu Kljajević iz Tare, upoznao je prije 18 godina dok je radio na sječi šume. Iako je bila mlada kada se udala znala je da radi dosta seoskih poslova. Ne bi, kaže Ana, voljela da živi u gradu. Ni dok je išla u srednju školu u Pljevljima život u gradu je nije privlačio, kao ni Mila.
– Najbitnije je da čovjek ima sreće da upozna pravu osobu kao što sam ja imao, kaže Mile koji ne štedi riječi hvale za suprugu Anu, koja je jedinstvena žena, vrijedna domaćica u kući, radna na njivi, štali, livadi i ništa joj nije teško. Ponosan na suprugu, a još ponosniji na sinove koji su naučili su sve poslove na imanju, a u školi su dobri đaci. Najstariji Nikola je treći razred Srednje poljoprivredne škole u Baru, a Luka i Andrija idu u OŠ “Mataruge” koja broji 27 učenika. U ovoj školi već četiri godine nema prvačića, a Luka i Andrija do škole pješače 2,5 km, a isto toliko putuju kombijem.
Mile se prisjeća kako je živeći u Pljevljima, posle Srednje škole i dok je radio, volio da se proveseli sa društvom, ali kada se oženio njegov cilj u životu se promijenio. Dobrobit porodice je postala njegov smisao i cilj života.
Ana priča da su prvo kupili mašinu za veš kada su se preselili u kuću. Nema ni jedne riječi pritužbe iako je pet godina ručno prala veš, život uz šteriku prvi mjesec, podizanje djece, već ističe da je od pokojne svekrve Bose mnogo naučila jer je bila odlična domaćica, a bila je Ani velika pomoć oko odgajanja Nikole i Luke.
Obrađuju 35 ha porodičnog imanja (od kojih je 15 ha njihovo), a pokosili su još 25 ha imanja od komšija i rođaka. Bezarevići kažu da je za vrijem izgradnje kuće kosidba trajala i po četiri mjeseca.
– Ručno smo kosili, počinjali bi od Vidovdana, a u novembru bi završili. Danas za 15 dana završimo kosidbu uz pomoć mehanizacije i djece – kaže Mile i dodaje da su nakon pet godina prešli u jednu sobu koju su opremili, a ostale su kasnije postepeno opremali. Postepeno su povećavali stočni fond, pa danas imaju devet krava, 14 koza, kokoške, ćurke, svu neophodnu mehanizaciju: traktor, kosačicu, plugove, balirku, muzilicu. Prošle godine napravili su savremenu siraru koja je koštala oko 5.000 evra za koju su od Ministarstva poljoprivrede dobili povrat od 50 odsto i od opštine 10 odsto uloženih sredstava.
Mnogo je izdataka, kako mjesečnih tako i na godišnjem nivou, kažu Bezarevići. Samo za prekrupu mjesečno izdvajaju 350 evra, troškovi za mehanizaciju, za doprinose Mile uplaćuje godišnje 360 evra, s tim da opština refundira 180 evra.
Ove godine na “Danima sira” vrijedna domaćica Ana nagrađena je prvom nagradom za kozji sir. Za plasman sira nemaju problem, dok je malo lošija prodaja ljeti.
– Koze smo nabavili prošle godine, a planiramo da povećamo broj koza alpino rase. Kozji sir prodajemo po osam evra, a kravlji po 3,5 evra. Godišnje preko tri tone kravljeg sira prodamo stalnom nakupcu Dušku Vukoviću – objašnjava Ana kome su mnogo zahvalni jer im je Duško unaprijed plaćao sir dok su gradili kuću. Osim sira Bezarevići prodaju i manje količine kajmaka. U dvorištu pored kuće imaju i šest košnica, a za svoje potrebe siju krompir, pasulj, luk, šargarepu. Pet godina su imali plastenik koji su jake zime uništile. Od domaćih malina, jagoda i kupina Ana pravi sokove, slatko, kolače djeci.
Iako su Mataruge udaljene od Pljevalja svega 24 km ako se ide preko Obardi, četiri km makadamskog puta je u lošem stanju, slabo se održava jer je nekategorisani put.
– Najveći problem u ovom selu je put. Najgori je makadamski dio od četiri km od Obardi koji zimi ne čiste, jedino u vanrednim situacijama kada neko umre očiste ovaj dio puta. Snjegovi su veliki, znaju da napadaju i po nekoliko metara. Nekad škola ne radi po tri, četiri dana. Kada je 2012. godine bilo vanredno stanje djeca su se sankala sa kolibe koja je bila pod snijegom – kaže Mile. Pored puta i voda koju su doveli sa Kamene gore zna da bude problem kada se smanji pritisak iako imaju komore od od 2,5 kubika po domaćinstvu. Ističe Mile da imaju i svoj bazen koji je još Milov otac napravio, koji sa proljeća napune kada ima viška vode, koji je najviše potreban da bi pojili stoku.
Sjeća se Mile da je nekad u ovom selu bilo 21 domaćinstvo.
– U našem domaćinstvu živjelo je 17, kod Janjuševića 24 člana. Danas je devet kuća stalno nastanjeno, ljeti malo više ljudi dođe, a naša porodica je najmlađa u selu. Pretežno su ostala staračka domaćinstva. Sve bi u selu moglo da bude bolje kada bi se ljudi udruživali. Ali danas vlada zavist, ljubomora, prestiž. Ljudi ne mogu da vide kada neko uspije. Nema više druženja kao ranije – smatra Mile.
“Žena je smiraj za čovjeka, saputnica kroz život, kraljica njegove kuće, majka njegove djece, utočište njegovog srca i čuvar njegovih tajni” kazao je naš poznati nobelovac, a život naših domaćina pokazao je i da je pravo blaženstvo za porodicu i zlatne ruke za napredak.
S.Z.
Anin recept za paprike
Izvrsna domaćica kakva je Ana, pripremila je ove godine preko 100 kg paprike “somborke” na mnogo jednostavniji način, po receptu komšinice. Paprike nije barila, a ukus je isti kao barenih.
Za pripremu 10 kg očišćenih paprika potrebno je po litar sirćeta i ulja, 250 grama šećera i pola kg soli provreti. Vrelom tečnošću preliti očišćene paprike, pokriti i ostaviti 24 časa da stoje, uz povremeno miješanje. Nakon toga slagati u tegle i dodati bijeli luk, biber i peršun, a po potrebi dosuti uljem.
Tekst objavljen u “Pljevaljskim novinama“ od 15. novembra
