Pljevaljske novine web portal
Povezane vijesti
Ma koliko sa sjetom govorili o vremenu kraja sedamdesetih godina prošlog vijeka, koje mnogima izgleda ljepše i sretnije od današnjeg, pokazalo se da i tada nisu svi imali jednake šanse. Jedna plata i na državnom poslu nije bila dovoljna za podstanarski život. Sopstveni trud i pošten rad ipak uvijek daju rezultat, pa čak iako čovjek osjeti goričinu zbog nepravde, važno je dobro misliti i dobru se nadati. Iako je život nije mazio ona je hrabro išla naprijed, nikad se ne žaleći, već radom i upornošću stvarajući bolje uslove sebi i svojoj porodici. Vrijedna i požrtovana domaćica Slavica Pejović (50) iz Kozice, ostala je udovica sa nepunih 45 godina. Sinovi Nenad (30) i Srđan (29) njeno su najveće bogatstvo. Slavica je sa sinovima i sa pokojnim suprugom Vladom, koji je radio u MUP-u, 20 godina živjela u Podgorici. Nije bilo lako, stanovali su privatno,a od suprugove plate bilo je teško obezbijediti egzistenciju porodici, školovati djecu, pa je Slavica prodavala robu na pijaci, kasnije radila za drugoga, takođe na pijaci, za 200 evra.
-Najviše me boli nepravda. Suprug Vlade je radio u MUPu-u 42 godine, umro je 2017. godine u 54-oj godini, a ja sam ostala bez penzije, jer je falilo 20 dana da napunim 45 godina, koliko je bila granica za porodičnu penziju. Ni stan nismo dobili, iako su nakon njegove smrti stanove dijelili Vladovim kolegama, ali nas su zaobišli – priča Slavica. Slavica je rodom iz Kozice iz porodice Tomašević, a na porodično imanje u Kozicu, zaseok Omar, vratila se prva, 2014. godine. Kasnije je, nakon dvije godine, došao i mlađi sin Srđan. Suprug je takođe planirao nakon penzionisanja da dođe, ali smrt je prekinula njegove planove.
-Suprugova tetka nije se udavala, živjela je cio život u ovoj porodici. Svekar je umro prije nego što sam se udala, dok je svekrva umrla te godine kada sam se udala. Tetka je cio život provela na ovom imanju, i mi, dok smo bili u Podgorici, dolazili smo stalno, da joj pomognemo, donesemo hranu, lijekove. I pored naših molbi nije htjela da dođe u Podgoricu. Imala je tri ovce, a mi smo dio imanja od 16 hektara kosili, dok je trećina imanja danas zarasla – ističe Slavica i dodaje da je u to vrijeme kada se vratila suprug ostao sa sinovima u Podgorici. Nakon tetkine smrti, prije osam godina, Slavica je riješila da ostane na imanju. Smatrala je da je bolje da se vrati na selo nego da radi za privatnika za platu od 200 evra.
-Tako sam počela, imala sam tri ovce, rođak mi je dao kravu i rekao da platim kada budem mogla. Na jesen te godine prodala sam kravu, i u Matarugama kupila kravu i tele, a od oca još tri ovce. Danas imamo 6 krava i 33 ovce – kaže Slavica ponosno. Mlađi sin Srđan došao je 2016. godine u Kozicu, a stariji sin Nenad radi u Podgorici u privatnoj građevinskoj firmi. Dolazi i on da pomaže majci i bratu na imanju. Srđan kaže da se privikao na selo i da ima dosta posla. Zaogradio je imanja drvenom ogradom. Iako je početak bio težak, a s obzirom da su počeli od nule, danas Pejovići imaju domaćinstvo za primjer. U zaseoku Omar danas bitiše 5 domaćinstava sa 11 članova, dok se Slavica sjeća kada je išla u osnovnu školu da je bilo 25-oro djece iz Kozice.
-Ne možemo da zaradimo, ovo je samo za preživljavanje. Teško mi je zbog Srđana. Najbolje godine prolaze mu ovde. Imali smo ovu kuću kada smo došli, ali smo popravljali krov, napravili kupatilo. Napravili smo garažu, dogradili štalu. Najveći problem je put i voda. Put do kuće od 500 metara je strm i teško je naročiti zimi kada padne snijeg. Tražili smo više puta samo da nam naspu, ali niko neće da pomogne. Vode nemamo naročito kada je suša. Dovozimo sa izvora Studenac i nadamo se da ćemo uskoro dobiti vodu sa ovog izvora – ističe Slavica. Hvali majka sina koji se vratio zbog nje, i kaže da joj je od velike pomoći. Srđan je završio Srednju hemijsku školu, smjer pogonski tehničar štampe ali sticajem okolnosti naučio je da radi sve poslove na imanju. Još dok su živjeli u Podgorici, dolazili su i svaki ljetnji i zimski raspust provodili na selu.
-Zemlje imamo dosta, ali je problem što je zaraslo. Kada smo došli morali smo dosta da krčimo. Nekad je svekar sijao žito, a danas su to pašnjaci. Ova godina je bila sušna, trave nije bilo kao prošle godine. Duplo manje smo ukosili. Imali smo 550 bala, a trebalo bi nam još toliko. Možda ću morati da prodam ovce, jer se ne isplati da kupujem sijeno – naglašava Slavica.
Pejovići od mehanizacije posjeduju: kosačicu, traktor, grabilicu i muzilicu. Slavica za prodaju sira nema problema, prodaje u Podgorici i u Pljevljima po cijeni od 4 i po evra. Povrće je dobro rodilo, ističe, iako je bila sušna godina.
-Ranije sam imala plastenik. Svega je bilo: paprika, krastavaca, paradajza, ali su se pojavili sitni mravi, pa sam odustala od plastenika. Ove godine šljive nisu rodile, a prošle godine smo pekli i rakiju – kaže Slavica. Da imaju bolji put i vodu, možda bi i povećali stočni fond, kažu Pejovići.
- Ima dosta napuštenih livada ali sve je zaraslo. Prioritet nam je da kupimo balirku – ističe Slavica. S obzirom da su vrijednim radom, i upućeni jedni na druge postigli mnogo za kratko vrijeme, ne sumnjamo da porodica Pejović neće ostvariti planove koje je zacrtala. Samo bi Opština trebalo da povede više računa, naročito kada su u pitanju porodice koje su spremne da rade i kojim je poljoprivreda jedini izvor prihoda. Pa zar je za nasipanje puta od 500 metara potrebna velika investicija?
S.Z.
Tekst objavljen u “Pljevaljskim novinama” 15. oktobra 2022. g.
