Pljevaljske novine web portal
Povezane vijesti
Neizvjesnost i nedoumice su odlika 21. vijeka kako u gradu, tako i na selu. Ne postoji sigurnost prihoda ni na jednom mjestu, ali je mogućnost da čovjek ne bude gladan i ima sopstvenu zdravu hranu na strani sela.Tako razmišlja dvadesetpetogodišnji mladić koji radi pet godina u gradu, a živi od sela, jer zaradu ne prima gotovo devet mjeseci. Svjestan je da bilo gdje da ode da radi – grad, selo, inostranstvo, svugdje treba veliki trud. Siguran je da ljepotu i mir koji pruža zavičaj ne mogu da zamijene ni „velike pare“. Bistrih nasmijanih očiju, lijepi i snažni, naši mladi domaćini braća Milivoje Mićo (25) i Borko (19) Roćen, dok brat Nikola (23) već nekoliko sezona radi kao konobar u Žabljaku, imaju znanje, situirano domaćinstvo, mlade roditelje i sve uslove da budu nosioci razvoja sela i turizma. Roditelji Mirko (51) i Lenka (51) Roćen iz Glibaća ostali su i opstali u selu i imaju divnu savremenu kuću, obnovili su većinu objekata za seosko gazdinstvo, ali djecu savjetuju da biraju sigurniji život i traže posao u gradu. Za sada najveća organska žitnica Crne Gore je u selu Glibaći, udaljenom 23 km od grada, na 1.350 nadmorske visine. Kosanica sa jedne, Bitine sa druge strane i planine Kraljeva Gora, Lisac, Sinjajevina i Durmitor okružuju Glibaće i predstavljaju idiličan prizor i ljepotu koja ne ostavlja čovjeka ravnodušnim. Huk vjetra i pogled na planinu snaži, a plodne njive raduju izobiljem plodova. I pored prirodnih ljepota i vrijednih domaćina 10 km makadamskog puta i izvitoperenog asfalta su bruka za selo i opštinu, ističu mještani. Nekada je u centru sela bilo 50 kuća stalno nastanjenih, sada svega 20-ak ali na sreću osnovna škola još uvijek radi i ima pet učenika, mada je Borko dok je išao u ovu školu nekoliko godina bio jedini đak.
Veseli, gostoljubivi i srdačni Roćeni su svjesni su da njihov život ne može biti lak kada žive od poljoprivrede na imanju od 3,5 hektra ali zato obrade još tri puta toliko imanja koje uzimaju pod zakup. Za osam krava potrebno je po 100 bala od 30 kg, kako se balira u Glibaćima. Djeca su vaspitavana da rade i privređuju od malih nogu, ništa im nije teško kada je riječ o seoskim poslovima. Roditelji su zadovoljni sinovima, koji su, kako kažu, poslušni i znaju da ih cijene i poštuju.
Najstariji Milivoje radi već pet godina u „Grijanju“, u struci, završio je smjer instalater grijanja i klimatizacije u Pljevljima, ali u firmi nema usavršavanja znanja već se sve svodi na ručno kopanje i loženje. Jedina su firma koja nema mehanizaciju. O načinu rada u firmi priča kako su prokopali 50 m kanala dubine 1,5 m do zgrade Rudnika uglja, da bi zbog kašnjenja radova kanal zatrpala mašina koju su kasnije angažovali i nanovo kopala, što je uvreda za rad „mladih i besposlenih“, kako im je poslovodstvo znalo da kaže. U početku u „Grijanju“ bio je zadovoljan, plate su bile redovne, dok je danas stanje u ovom preduzeću teško, plate kasne devet mjeseci.
– Seljak zavidi ljudima u gradu ali nije svjestan ni da u gradu ljudi samo rade i sve manje imaju vremena za druženja.Volim selo i meni je raj ovde kada dođem. Mnogi mladi šansu vide u drugim gradovima ali najbolje je kod kuće. Nigdje ne možeš imati rezultate ako ne radiš. Na selu radim koliko mi je potrebno i taj rad se uvijek isplati. Jedino što je ovdje loš put. Zimi kada snjegovi napadaju znamo da budemo odsječeni i po 15-ak dana – kaže Milivoje. Njegov mlađi brat Nikola je konobar na Žabljaku, a najmlađi Borko se vratio sa osmomjesečnog kursa za automehaničara iz Beograda i već ga u selu ga pozivaju za savjet oko popravki mašina.
U moderno opremljenu kuću, koji su gradili tri godine Roćeni su uselili prije godinu i zahvaljujući Lenki sve blista, baš kao i u dvorištu oko kuće. Lenka i Mirko samo od poljoprivrede i svoga pregalačkog rada školovali su sinove koji su od petog osnovne išli u školu u Pljevljima i stanovali kod Lenkine sestre. Sa Kosanice su djeca pješačila po sedam km do Glibaća, jer je tako najbliže do kuće. Bilo je ranije u ovom selu i djece i više druženja odraslih, prisjećaju se Roćeni.
– Sjećam se dok smo bili djeca sakupljali smo se na poljani gdje smo igrali fudbal. Sad se djeca ne igraju, više koriste telefone, komjutere. Stariji su svako veče igrali karte. Išli bi svako veče u drugu kuću. Druženja su prestala prije 15- ak godina kada je počeo internet da preovladava. Tako da se danas ljudi mnogo manje druže i u selu – kaže Milivoje, a Mirko dodaje da je ranije bilo više pomoći jedni drugima, mobe su bile uobičajene.
Mirko, staložen i miran čovjek, spreman za šalu, dvije godine radio je na Rudniku uglja. Kaže da su ranije krave bile slabije rase, lošije su hranjene samo na ispaši, pa sir nisu ni prodavali do osamdesetih godina. Danas krave mnogo bolje paze i hrane brašnom i žitaricama, a i rase su kvalitetnije, kaže Mirko pa daju i mnogo više mlijeka.
– Sir prodajemo po cijeni od 3,5 evra stalnom nakupcu već 15 godina. To nam je najsigurniji izvor prihoda. Pored našeg imanja još petnaestak ha uzimamo pod zakup od komšija koji ne žive ovdje. Sijemo oko 5,5 ha organskih žitarica heljde i ječma i vještačkih trava. Sa ove površine kada rodi nađemo oko dvije tone žita koje prodajemo Željku Macanoviću, a dio ostavljamo za naše potrebe. Od 2011. imamo sertifikat da smo proizvođači organskih žitarica – ističe Mirko i dodaje da bi mogli i više žita da plasiraju ali potreban je veliki rad i trud. Kako kaže Mirko, sada žele da malo smanje tempo i pričuvaju zdravlje, red je na mlađe da se žene i proširuju domaćinstvo.
Ističu da zbog lošeg puta „Franca“ i „Goranovići“ ne dolaze do kuće kada otkupljuju junad već moraju stoku da tjeraju na Kosanicu, jedino Lale Cerović dolazi u Glibaće pa tako nemaju problem sa prodajom teladi.
– Seljak ne može nikada biti zadovoljan cijenom, kada nema redovan otkup i dobar put. Sve zavisi od dobre volje drugoga i da li će doći. Nikada seljaka niko ništa ne pita, već samo da radi i da se povinuje drugome – objašnjava Mirko.Od divljih krušaka prošle godine Roćeni su ispekli oko 90 litara rakije. Povrće zasiju za svoje potrebe: sve na organski način proizvedeno: krompir, pasulj, šargerepa, luk, boranija…
Od mehanizacije porodica Roćen posjeduje kosačicu, traktor, prikolicu, grabilicu.
Lenka, rodom Sandić iz Bobova, vrijedna, uredna i nenametljiva domaćica još uvijek ručno muze krave. Uvijek, kaže, nešto preče prevagne. Pravili su štalu, kuću, obnavljali pomoćne objekte pa muzilica nikako da dođe na red.
– Nisam se nadala da ću ostati na selu. Mislila sam da će Mirko naći posao u gradu. Imamo sve uslove za život ovdje na selu, ali mora stalno da se radi. Djeci ne bih preporučila da se vrate da žive na selu. Ranije dok su manji bili samo sam razmišljala da su zdravo, a sada brinem za njihovu budućnost. Dobro bi bilo kada bi imali posao u gradu, a održavali ovo imanje – smatra Lenka dodajući da poslednjih godina poneki turista zaluta u Glibaće, a oni ih domaćinski dočekaju. Lenkin ukusni hljeb od spelte ima poseban miris i ukus, kome nisu ravne ni kiflice, pečen u šporetu na drva. Ovo selo bogato vodom, plodnom zemljom i vrijednim ljudima može da ponudi mnogo više ako dobije dobar put.
S.Z.
