Pljevaljske novine web portal
Povezane vijesti
Roditeljska ljubav je bezuslovna, a svaki čovjek bori se da svojim potomcima olakša život, pomogne u granicama svojih mogućnosti i osigura bolju budućnost. Da im ništa nije teško za porodicu, pa ni rad u osmoj deceniji, dokazuju vrijedni ljudi, dobri i požrtvovani domaćini, i još bolji roditelji, Živorad (1943) i Radinka (1943) Beljkaš . Sin Tihomir Tile (1971) i snaha Mirjana Mira (1976) kao i njihovi sinovi Milan (1996), Ognjen (1998) i Ignjat (2003) sada su najveća pomoć i podrška djedu i babi. Iako su još u dobroj snazi, ne mogu sami kao ranije da održavaju imanje pa Tile i Mira poslednjih pet godina svakodnevno dolaze u Jugovo udaljeno 11 km od grada, u kojem su zajedničkim snagama stvorili uzorno domaćinstvo. Ono po čemu se izdvaja ova porodica jeste proizvodnja vakumiranog pljevaljskog sira koji samo oni prave u našoj opštini. Ova vrijedna porodica je od rada na selu i Tilovog rada u Vojsci, gdje je zaposlen od 1993. godine, prije deset godina uspjela da kupi stan u Beogradu.
Rade i grade godinama požrtvovano, da bi danas bili ponosni na sve što su postigli u životu, ali najveći uspjeh i ponos Živorada i Radinke su njihovi potomci: dvoje djece, šestoro unučadi i dvoje praunučadi. Kćerka Tanja i zet Ranko koji žive u Bijeloj imaju tri kćerke : Božicu, Tijanu i Dijanu i unučad Viktora i Milu.Kada se svi na okupu puno je srce Živoradu i Radinki, kao što je bilo na okupljanju za Božić ove godine.
Za 50 godina harmoničnog braka Živorad i Radinka kažu da je najbitnija sloga.Zlatnu svadbu proslavili su skromno 25. oktobra ove godine u krugu najbližih. Tile i Mira priredili su u porodičnoj kući u Jugovu slavlje na kome su bili kćerka Tanja, zet Ranko i unuk Ognjen.
Mira se udala mlada, za ljubav iz srednjoškolskih dana, nakon završetka škole. Iako je rođena u gradu i nije imala selo, brzo je naučila sve poslove uz pomoć svekrve. Danas uporedo sa suprugom, svekrom i svekrvom radi sve i ništa joj nije teško. Hvali svekrvu od koje je mnogo učila i koja je od početka prihvatila kao svoje dijete.
-Sve može da se nauči, kada čovjek želi i ima volju. Učila sam od svekrve, koja je odlična domaćica, kada sam došla u Jugovo. Ne dijelimo poslove, svi pomažemo kada šta zatreba, ali je svekrva glavna kada je sir u pitanju. Tu joj nema premca. Ja sam zadužena za vrt – kaže Mira uz osmijeh. Tile i Mira žive u Moćevcu, u kući koju su Tilovi roditelji napravili 1983. godine.
Veliko imanje od 12 ha, na kome Beljkaši imaju 11 krava, i troje teladi, a uz to voćnjak, vrt, kosidba zahtijevaju konstantan rad.
Iako ima kuću u Moćevcu Živorad nikada nije prenoćio u gradu dok je radio u ŠIK- u, nikada u gradu. Radio je kao vozač, bilo je naporno, ali ne žali se. Svako jutro ustajao je u 3, 4 sata da bi stigao na posao. Žurio da se vrati kući i stizao da završi sve poslove iako nije bilo ni mehanizacije, a sve se ručno kosilo. Prvo je kupio „fiću“ pa onda „ladu“ i tako do penzije putovao na posao. Imao je povredu na radu pa je otišao u invalidsku penziju.
– Dok sam bio mlađi možda bih i napustio selo. Ne bismo bez roditelja mogli ovoliko da radimo. Oni su nam glavni oslonac i za sve što imamo oni su zaslužni. Od jedne plate ne bih mogao da izdržavam porodicu, ali i na selu je preživljavanje ako čovjek nema još dodatni posao – ističe Tile i dodaje da je otac uvijek bio kategoričan, nikada nije dao da smanjuju stočni fond.
Porodica Beljkaš ima svu neophodnu mehanizaciju: traktor, balirku, grabilicu, kosačicu, muzilicu, savremenu štalu sagrađenu posredstvom MIDAS projekta, mljekaru takođe po savremenim standardima. Olakšano je, kažu, danas zbog mehanizacije, ali je ranije bilo više radne snage na livadi. Ljetos, ni za dnevnicu nisu mogli da nađu čovjeka koji bi povremeno pomagao.
-Otac je navikao da radi, uvijek je držao pet, šest, krava, ranije i ovce.Još uživa u radu, iako je cio život radio i dosta tereta podnio. Kaže ako ćemo da prodamo krave onda svaku ili ni jednu. Za plasman sira nemamo problem. Mladi sir prodajemo po 4,evra i 30 centi jednoj piljari u Nikšiću. Nedeljno distribuiramo po 70 kg – priča Tile. Pošto prodaju telad od desetak dana u Rožaje , Bijelo Polje, Berane, ostaje je im višak mlijeka, pa već tri godine prave vakumirani sir. Vakumirali su poslednji mjesec oko 240 kg ali još nisu sve prodali. Za ovaj sir kupili su vakumirku prije tri godine posredstvom Ministarstva poljoprivrede ( 50 odsto subvencije ) i Opštine (25 odsto). Mira naglašava da je ovaj sir praktičniji.
-Od dana pakovanja može da stoji tri mjeseca, a kvalitet sira ostaje isti. Ukus se ne mijenja, a praktičan jer pakujemo u manje kese od 350 do 400 grama. Najviše prodajemo prijateljima po narudžbi i preko stranice „Kupujmo domaće“, a od nedavno i u marketima „Anđela“ u Pljevljima. Cijena od pet evra je možda malo veća za naše uslove, ali i mi imamo izdatke za pakovanja, deklaracije. Potrebno je dosta vremena dok zapakujemo. To je stari sir koji moramo pažljivo, krišku po krišku da slažemo u kese koje zatim vakumiramo – objašnjava ova iskusna domaćica čiji sir je više put nagrađivan i za čiji plasaman nisu imali probleme ni sada za vrijeme pandemije korona virusa.
Ovu godinu će kažu pamtiti po mnogo čemu: voće i povrće su dobro rodili. Sustigli se radovi u voćnjaku, vrtu, kosidba. Sve su skoro priveli kraju. Sve se stigne, ističu, samo da je porodica zdravo.
Da bi prehranili stoku potrebno je oko 3.000 bala sijena, tako da pored svoga imanja moraju da uzimaju još u zakup od komšija.
-Kosidba obično traje od mjesec do dva, zavisno od vremenskih prilika. Ove godine šljive su rodile, našli smo oko 35 metara. Ja i Ognjen smo već ispekli rakiju. Nakon miješanja šljiva u kacama 21 dan rakija smo mogli da pečemo. I povrće je ove godine dobro rodilo: krompir, pasuljl, luk, šargarepa, cvekla, kupus… Imamo sve za naše potrebe – ističe Tile. Na konstataciju da će biti rakije i za prodaju, Tile odmahuje glavom da neće prodavati jer šljive rode svake desete godine.
Iako je Jugovo blizu grada, malo je ljudi ostalo ovdje da živi, svega desetak domaćinstava.Do kuće porodice Beljkaša kilometar i po je makadamskog puta koji se ne održava, i to je kaže, Živorad najveći problem.
-Loša je putna infrastruktura, 2008. godine asfaltirali su do Jugova. Godina je bila kišovita, makadamski dio puta voda je oštetila, a ni jednom put nije nasut tokom godine. Svake godine do Milunića asfaltiraju po 500 metara, a za Jugovo ne može, iako smo tražili više puta – žali se Živorad .
I voda je problem u ovom selu. Kada je sušna godina često nestane zbog slabog kapaciteta.
-Urađen je projekat za novi vodovod ali mještani nisu u mogućnosti da sami urade jer je to velika investicija za nas – smatra Živorad.
Porodica Beljkaš je primjer sloge i zajedništva starih i mladih, primjer poštovanja i podrške. Život ove porodice u Jugovu mogao bi da bude komforniji kada bi riješili problem putne infrastrukture i vode. Tile i Mira ne savjetuju sinove da se vrate u Pljevlja. Jedino, u slučaju da ne bi mogli da nađu zaposlenje, ali za ovakvu djecu koja su naučila da rade na selu od malih nogu, to i ne bi bio problem, jer imaju gdje da se vrate i imaju imanje koje je uspješno održano.
S.Z.
Tri sina za ponos
Milan, Ognjen i Ignjat su djeca i unuci za ponos . Odlični đaci, odlični studenti, a naučeni da rade sve poslove na selu. Ne libe se da pomognu roditeljima i djedu i babi. U porodičnom stanu u Beogradu sada žive Milan i Ognjen koji su na studijama.Milan je u avgustu magistrirao na Farmaciji sa prosječnom ocjenom 9, 90. Upisao je doktorske studije, a sada odrađuje pripravnički u Beogradu. Imao je mogućnost da ostane na fakultetu ali nije prihvatio.
-Sve postiže, i da uči i da izlazi sa društvom, a voli i da putuje – kaže Mira.
Ognjen je četvrta godina Informatike. Najmlađi Ignjat je treća godina Srednje stručne škole, smjer eleketrotehničar računara. I on kažu, planira u Beogradu da upiše studije.
Tekst objavljen 1. novembra 2020. godine u „Pljevaljskim novinama“
