Pljevaljske novine web portal
Povezane vijesti
Objasni nam prekjuče direktor Agencije za zaštitu životne sredine, inače doktor šumarstva, da su pejzaži koje gledamo i kojima se divimo putujući kroz Crnu Goru u velikom procentu samo privid. Naše šume, kojima se ponosimo, zapravo su bolesnici na aparatima.
Piše: Danijel Garić
Potkrijepio je Gazdić ovo i procentima, da se bolje shvati: svako drugo stablo je iz tzv. izdaničkih šuma, koje su nastale iz izdanaka, odnosno iz panjeva. Te izdaničke su lošeg kvaliteta i jedva da se smatraju šumama. Ostalo su visoke šume. E, od tih visokih, dobrog kvaliteta, četiri od deset stabala su ozbiljno ili trajno oštećena, jer ih je država prepustila sječi i paljenju ili jednostavno nije njima gazdovala.
Dok se Zapadna Evropa industrijski razvijala, na štetu raznih ekosistema, mi smo tako nerazvijeni gledali u taj konformistički sjaj čiju cijenu je tamo trebalo da plate generacije koje dolaze. Zapad je shvatio na vrijeme cijenu toga i krenuo u pokajničku akciju spašavanja onoga što se spasiti može. Svaka intervencija u prirodi se najstrožije kontroliše- a izgubljeno nadoknađuje. Skoro svakodnevno osviću informacije da je Danska vratila protjerane vukove na stanište, da Francuska oporavlja devastirane šume, da se voda iz neke holandske rijeke poslije mnoštva decenija opet može piti. Blago, vele, vama, koji ste uspjeli sve to da sačuvate, sad vam zemlja zahvaljuje plodovima.
A, šta, blago nama, zapravo radimo mi?! Tako blaženo nerazvijeni, bez zagađenja iz teške industrije, sa bogatim i zdravim šumama i čistim rijekama, krećemo u svirepu rušilačku akciju uništavanja svega što se ovi sa Zapada svojski trude povratiti. Nekada slavne crnogorske šume su pokradene i zanemerene. SIječe gdje i kad ko može, pali gdje i kad ko može, odgovornost za to ne postoji, a vizije upravljanja i daljeg razvoja šuma nema ni na horizontu. Izgubili smo 100 hektara šuma za deceniju, petostruko više nego 50 puta veća Francuska.
Jutros voda nosi auta na putevima u Sloveniji, a Hrvatska i Srbija strepe od novog naleta gnijevne prirode. Nama ovdje tek prođe poneka ozbiljnija oluja. Zna se i jasno je da su ovo samo počeci i da razarajući momenti tek slijede. Potrošićemo milijarde da se odbranimo od poplava i požara, nesvjesni da nam upravo šume nude potpuno besplatnu zaštitu i zdravlja i blagostanja. One, ako su zdrave, štite nas i od vjetrova, sunca, poplava i požara.
Nikako da smetnem s uma onu nedavnu famoznu tematsku sjednicu Vlade u biogradskoj prašumi posvećenu turizmu. Žmarci prostruje pri samoj pomisli kolike su razmjere nesavjesti, neznanja i spremnosti da se poigravamo sa životom ili izvorom života i dalje misleći samo na dolare, zagledani u zapadnjački konformizam, kojeg se tamo sada stide i koji žele da potisnu iz kolektivne svijesti i svakodnevnih obrazaca ponašanja. Prolaze kroz glavu pokošena stabla, kranovi i betonski montrumi koji niču. Nudi se zapadnjacima jedinstveni užitak boravka u posljednoj prašumi Evrope. Onda stabla padaju na krovove, a voda nosi automobile turista i ulazi u hotelske sobe. Nije san. Živcata istina i skroz realan scenario.
Mjesecima hapsimo. Hapsimo razne klanove, muljatore, tranzicijske pobjednike i gubitnike i političke štetočine. Ojadili državu paketima, tovarima, računima, tenderima, kumovima… Ruka pravde stiže na sve strane, a srce puno. Ipak, isto to srce ostaje hladno kao kamen dok svakodnevno gleda kako zapravo izgleda ojađenja zemlja. Dok gleda beživotne rijeke, bolesne šume, raskopana korita, plaže koje nestaju pred očima, zatrovane podzemne vode. Ruka pravde je u gipsu do ramena, možemo se samo potpisivati na nju i klepati stihove sa željom za brz oporavak.
Ruka pravde bi trebalo da, recimo, uporedi, makar onako, informativno, za sebe, prosječnu plata šumara i nihovo prosječno imovinsko stanje. Bilo bi, možda, interesantno saznanje koliko šumara ima po nekoliko nekretnina u Budvi, Kolašinu ili na Žabljaku. Možda i da neko posjeti mještane bilo kojeg sela na sjeveru Crne Gore (pa i slučajnim odabirom) i da ih iskreno sasluša kako žive i ko im krade vodu, zemlju, rijeke i šume od kojih i sa kojima stotinama godina žive. Pa da vam oni kažu sve. Pa da saberete štetu.
Pa da uporedite ove gore muljatore i klanove sa ovima dolje. Pa na vagu one i ove izgubljene vidljive i nevidljive milijarde. Pa da ruka, sa tako polomljenm kostima samoinicijativno skine gips i krene da ispravlja najveću nepravdu u napaćenoj nam zemlji. Kosmičku nepravdu prema našim šumama i vodama. Najbrutalniju povredu našeg identiteta, najveći zločin protiv našeg zdravlja, sreće i blagostanja.
Vidljivi gubici su samo vrh ledenog brijega. Tu i tamo čujete da se gubi pet ili deset miliona od nelegalne sječe godišnje. Iako se glavarima treba obraćati islkjučivo jezikom novca da bi krenuli u neku akciju, zaprepašćuje nesvjesnost kakve i kolike su zapravo dugoročne razmjere ove štete i šta znači bolesna ili očerupana šuma za buduće generacije.
Milijarde koje su ponijeli kumovi ćemo nadoknaditi. Ili možda nećemo. Mnogo jada! Jad je to što sigurno nećemo, niti možemo nadoknaditi izgubljene pčele i leptire, brojne endemske vrste, izvore, podzemne vode, šume i rijeke. A, kakav je tek jad što i dalje ne znamo da je to naš najveći kapital i da je zločin nad njima zločin nad zločinima.
Rijeka Vhanganui na Novom Zelandu prije nekoliko godina je postala prva rijeka na svijetu koja je priznata kao pravno lice. Ona može pokrenuti i voditi sudske predmete protiv onih koji je ugrožavaju. Maori vjekovima razgovaraju sa njom, ona im prilikom svakog susreta iznova ponovi riječi: “ „Ja sam rijeka, rijeka sam ja“. Za njih ona oduvijek ima identitet, a sada i zvanično, pravno zaokruženo. Rijeka, dakle, vas može tužiti, može posjedovati imovinu, sklapati ugovore i biti tužena.
Zamislite da se Morači ili Ćehotini ukaže ovakva prilika. Haški tribunal bi izgledao kao neki naš omanji opštinki sud u poređenju sa tom institucjom. Optužba bi, vjerovatno, počela riječima: “u pamet se dobro, Crnogorci!”
Izvor-rtcg
