Da su Pljevlja prije četrdesetak godina bila industrijski centar u koji su ljudi dolazili i radili potvrđuje i priča uspješnog privrednika iz Beograda Radiše Tomaševića, našeg komšije iz prijepoljske opštine. Radiša je rođen 1941. godine u selu Orašac koje se nalazi na tromeđi pljevaljske, bjelopoljske i prijepoljske opštine gdje je proveo djetinjstvo i ranu mladost. Nakon odsluženja vojnog roka u 21.godini vraća se u Prijepolje i počinje zajednički život sa suprugom Bosom.
Po nagovoru prijatelja iz Pljevalja – Toma Vukovića, Miška Abazovića, Iza Trbulje i Sulja Jice on počinje u Prijepolju da radi kao taksista. Nakon toga počinje da radi kao predstavnik jugo auta u Fapu Priboj gdje se zadržava tri godine. 1979. godine prelazi u Prevoz Pljevlja da radi kao vozač teretnih vozila i tu se takođe zadržava tri godine. Za Pljevlja ga vežu veoma velike prijateljske i rodbinske veze na šta je veoma ponosan. Čak četiri strine su mu iz Pljevalja od porodice Peruničić, a dvije od Terzića. Dvije snahe su mu od Joksimovića, a po jedna od Lekovića, Potpara, Raonića, Purića, Obrenića i Pejovića. Nakon perioda provedenog u Prevozu Pljevlja Radiša kupuje teretno vozilo i počinje samostalno da radi. Preselio se u Beograd i tamo se registrovao kao auto prevoznik.
Kako godine prolaze Radiša sve više osjeća nostalgiju za rodnim mjestom jer je kako kaže veoma nostalgičan čovjek. Naziv njegove firme je „Orašac“ baš zbog toga što je vezan za rodni kraj, gdje često odlazi. U Orašcu je napravio objekat od 250 kvadrata, put do kuće, da ima gdje da ode s vremena na vrijeme, ali kaže da ne razmišlja da se vrati prvenstveno zbog svoje porodice, a posebno troje unučadi za koje je veoma vezan. Iako je posao predao sinu ne bi mogao sve to da ostavi jer je posao postao veoma uspješan a i navikao je da je uvijek prisutan i da ima obaveze.
Prisjeća se Radiša svojih početaka u trgovini. Kada je država 1987.godine počela da daje dozvole za gradnju privremenih objekata do 80 kvadrata, jedan od uslova je bio da ima diplomu trgovca. Radiša priča da je tada bilo teže započeti svoj posao ali da je ženi rekao da ako izdrže prvih pet godina u trgovini kasnije će sve biti mnogo lakše. U to vrijeme se privrednik smatrao skoro neprijteljem države. Nisu imali velika iskustva i sve su učili u hodu.
- Cilj je bio da radimo pošteno i kupujemo robu kao za svoju kuću, zbog toga smo i uspjeli. U početku je bilo najbitnije steći povjerenje kod ljudi, koje traje i danas, kaže Radiša dodajući da su pored njega i supruge tada imali još četvoro zaposlenih. Prvih nekoliko godina bilo je naporno ali upornošću, istrajnošću i odricanjem su uspjeli u privatnom poslu. Prvo iskustvo u trgovini Radiša je dobio u trgovinskoj zadruzi a za samostalan rad u trgovini opredjelio ga je neobičan događaj – kada je jednom otišao na Novo groblje u Beogradu tamo je vidio da su najveće i najbolje spomenike imali baš trgovci.
Hoteli “Orašac” na Banovom brdu i Vidikovcu prepoznatljivi su po dobrom smjestaju i prostoru koji uvijek vraćaju goste na mjesto provjernog kvaliteta. Ugostiteljstvo je zahtjevan posao, potrebno je mnogo znanja i nema prostora za improvizaciju a uspjeh je održati kvalitet i zadržati stalne goste, kaže Radiša. Smatra da je dobro da čovjek ima više djelatnosti jer nikada se ne zna šta će kada zatrebati. Kada uporedi posao prevoznika i ugostitelja kaže da ništa nije lako, ako se ne radi dobro.
- Svaki posao za koji se neko odluči je zahtjevan i svaki traži mnogo truda i odgovornosti. Šta god da neko radi treba da se trudi da bude prvi u tome da bi uspio, kaže Radiša.
Pošto je veoma uspješan u poslu kojim se bavi pitala sam Radišu kako bi to Pljevlja mogla da napreduju. On kaže da su sva manja mjesta kritična što se tiče biznisa i prometa i da bi država trebala da da veću finansijsku stimulaciju poljoprivrednicima, obezbijedi siguran otkup i tako im pomaže da dugoročno planiraju posao, što će privući mlade da požele da ostanu ili kupovinom zemlje otpočnu život na selu.
Radiša nije neko ko voli da se hvali svojim humanitarnim radom i akcijama koje sprovodi. Voli da pomogne onima kojima je to najpotrebnije ali nije neko ko o tome voli da priča.
Kada se u državi proizvodi zdrava hrana i stanovništvo koje je koristi manje će trošiti farmaceutske lijekove. Priroda daje hranu i obnavlja energiju, vraća radost i smisao. Poljoprivreda postaje jedino mjesto gdje čovjek današnjice dobija siguran posao, sopstvenu firmu – domaćinstva koja nude organsku zdravu hranu, koji ga bar neće ostaviti gladnim, ako godina ne izda. Uspješni privrednik, naš komšija Prijepoljac, Radiša Tomašević dokazuje da u selu čovjek rođenjem dobija spremnost, hrabrost za sve životne izazove, što je garancija uspjeha samo ako je spreman na stalno učenje.
S. Klačar