ALEKSANDRA VUKOVIĆ, PRAVA CRNA GORA
Možda se cijela Crna Gora one sramne noći u crnogorskoj Skupštini nadala da će se dogovor postići, da zakon o otimanju Svetinja SPC neće biti izglasan. Možda jeste, cijela, ali ja nisam.
Boga sam molila i Svetoga Vasilija da nam pomognu i da našim beslovesnim vladarima ne prosvijetle razum ni na trenutak. Da ih ostave uljuljkane u oholosti, gluposti, neprosvećenosti, otuđenosti, pohlepi i da spasu svoj vjerni narod.
Jer nije ovo bilo samo pitanje jednog zakona, koliko god on bio strašan. Da nije izglasan, sve bi se nastavilo po starom, novi strašni zakoni bili bi izglasavani, nove laži ulazile bi u knjige iz kojih uče naša djeca, bezvrijedni pisci učili bi se umjesto Njegoša… polako, korak po korak, Crna Gora, naša mila Crna Gora, tonula bi i nestajala i od nje bi, kroz pedesetak godina, ostalo samo ime. Ni ime, i ono bi već bilo zaboravljeno.
Večeras, u velikoj litiji, najvećoj do sada, a nebu uvijek najbližoj od svih crnogorskih litija, ponosno koračam sa mojim zemljacima. Već je potpuno jasno – odbranili smo Svetinje, odbranili smo Crnu Goru. Mi, mali, kao mnogo puta u istoriji, stali smo na branik pravoslavlja i na branik čitave Evrope.
Mi, mali, brojčano mali, osiromašeni i godinama ponižavani, pokazali smo šta je snaga vjere i tradicije, šta je snaga duha, šta je pravoslavlje, šta je evropska civilizacija.
Živi mi i zdravi bili, mili moji Durmitorci, mili moji Crnogorci! Jeste, mi smo od onih pravoslavaca čiji su pastiri vjekovima nosili u jednoj ruci krst, a u drugoj pušku! Od onih koji možda ne idu u Božje hramove koliko neki drugi, ali koji vjeru svoju i zemlju svoju u srcu nose!
Srećna nam sloboda, braćo, i nastavimo da slijedimo Božji put, put sloge, mira, mudrosti i nadasve ljubavi prema svojim bližnjima i prema našoj ponositoj Otadžbini!
Aleksandra Vuković, član predsjedništva Prave Crne Gore