Govor nedavno penzionisane profesorice Fadlije Šabanić na Svečanoj sjednici povodom Dana Srednje stručne škole Pljevlja
Drage koleginice i kolege, dragi učenici, uvaženi gosti,
Ovo su posebni trenuci, kada nakon decenija određenog rada moraš, sa visokom dozom ličnog raspoloženja i optimizma, zatvoriti jedna značajna i velika vrata koja su tako samopouzdano otvarana hiljadama dana.To je mnogo vremena, mnogo školskih časova i minuta od kojih su ti časovi sazdani, mnogo sati provedenih nad knjigom, udžbenicima, literaturom i na računaru.I naše spremačice su mnogo puta otključale i zaključale školska vrata i mnogo puta uključile školsko zvono. A svaka ta školska, učionička minuta je bremenita hirurškom koncentracijom i oštrom sviješću da stojiš svakodnevno, ispred desetina različitih mladih osoba, bujnih energija i uglavnom hiperaktivnih.Pa si onda indirektno i pod lupom još dva puta toliko roditelja, a da ne govorim o raznim institucijama i organima kao evaluatorima, od čijih se opservacija dobija visok pritisak i stresni šećer. Neko je rekao, ako ne možeš da radiš posao koji voliš, zavoli posao koji radiš; u našem pozivu to je imperativ jer samo učitelji koji vole svoj posao mogu učiti djecu da vole učenje.Svi mi se trudimo da svoje decenije rada odradimo časno, odgovorno i savjesno ja lično osjećam, da sam svoju misiju završila, strpljivo učeći 42 generacije da vole učenje. Nekako više tijelo nego um u jednom momentu života traži umirovljenje jer se naradilo i zasitilo rada, i pri tom si veoma svjestan da dok radiš i vrijedi ti tvoja struka, i doktorat je značajan dok si radno aktivan, dakle možeš biti i doktor i magistar i profesor i drvosječa kad odeš u penziju samo si penzioner što nimalo ne zvuči gordo sa jednim neuvažavanim zanimanjem i najčasnijom dokolicom na svijetu.Ali ako si u penziju otišao iz učionice, onda imaš sledeća lijepa dešavanja: Kad ti nakon decenija priđe neprepoznatljiv bivši učenik skoro šezdesetogodišnjak da čestita odlazak u penziju i pohvali te tvojim odnosom prema njemu i njegovom djetetu, kad ti bivši učenici, uz to doktori nauka redovno čestitaju Novu godinu i Bajram, kad te bivši učenici, sad već priznati sportisti, preduzetnici, službenici, farmeri ili domaćice zagrle i kažu “profesorice, pamtim vaš rad i ljudskost”, kad ti doskorašnji đaci šalju dirljive čestitke za odlazak u penziju i kažu kako im nedostaješ, ili što je najvrijednije, kad te kolege časte najtoplijim i najdostojnijim ispraćajem na čemu sam beskrajno zahvalna i koji ću pamtiti dok sam živa. Kaže se: od aferima se ne živi, to je tačno, mada aferime treba zaslužiti.Ali ako imaš malu platu ili penziju, onda se i živi od aferima; srećom aferimi u prosvjeti su u poslednje vrijeme, materijalizovani u viša zvanja i onih 1000 evra.U turbulentnoj atmosferi današnjice prosvjeta je jedna najpoštenija i najčasnija branša, a pri tom najmanje vrednovana, ali bez obzira na to, za ponos je biti dio te najmoralnije sfere društva, i privilegija raditi sa najzdravijim, najmlađim i najljepšim dijelom društva, a to su naši učenici.
Da je obrazovanje stub društva, bilo je aktuelno još prije dvije i pol hiljade godina, kada je Platon o obrazovanju istakao: “Ako Atinjani obućari prave lošu obuću, Atinjani će biti loše obuveni i država neće mnogo izgubiti, ali ako Atinjani učitelji i vaspitači, loše odgajaju svoju omladinu, stvoriće se pokolenja koja će upropastiti budućnost otađžbine” dodajući da “postoji samo jedno dobro-znanje i jedno zlo-neznanje”. Zato je prosvjeta posebna grana, jer se u njoj to najveće dobro-znanje uz ljubav, najnesebičnije dijeli.Za sujetu nema mjesta, prihvatljiva je samo ako je konstruktivna, ako među učenicima za posledicu ima ocjenu-odličan 5, a među nastavnicima ocjenu odličan 5+. U našem pozivu je veoma potrebna, čak i nužna asertivna komunikacija, kako na relaciji nastavnk-učenik ili roditelj, tako i u međusobnom odnosu u nastavnom kolektivu i u odnosu sa upravom škole. A to znači biti strpljiv, umjeren, odmjeren i uvažavajući, posebno nalazeći se s onu stranu katedre,i ne gradeći autoritet funkcije kroz sigurnost dnevnika u ruci. Jer iz međusobnog poštovanja se razvijaju lijepe emocije i reakcije. U prosvjeti je teško raditi ako nisi poštovan i voljen, posebno kad su učenici u pitanju, ako ne poštuješ i ne voliš i ako ne umiješ da uspostaviš izvjesnu distancu kojom se tačno definiše ko je učitelj a ko učenik.
U kolektivu se možemo voljeti, ili ne voljeti, ali ovo je poruka mladima – bezrezervno se moraju poštovati godine života i godine rada. Jer najljepši i najuspješniji su kolektivi u kojima zajedno rade ljudi sa višedecenijskim minulim radom i oni, koji nemaju toliko godina života.S druge strane, mladi ljudi brzo prelaze preko nesporazuma, a ovo je poruka starijima-od njih i učenika mi stariji trebamo učiti toleranciji i zaboravljanju neugodnosti i nesporazuma.Naučiti i znati primjenjivati: nedovoljno je braniti druge od sebe, plemenito je i časno braniti i druge od drugih; i biti pri tom istinoljubiv, i govoriti istinu čak i kad ti se glas trese. Ova škola je posebna, kako po svojoj organizacijskoj složenosti zbog čega je teško biti njen rukovodilac, posebna je i po heterogenosti zanimanja zbog čega je teško biti nastavnik u njoj: svi nastavnici opštih, a posebno stručnih predmeta, da bi napabirčili normu moraju imati po pet-šest i do deset nastavnih programa, što nije isto kao kad se radi u školi sa jednim područjem rada. Ovo je škola u kojoj trećinu nastavnog kolektiva čine nosioci viših zvanja, što je dokaz koliko su ovdje nastavnici vrijedni, profesionalni, odgovorni i kreativni.Ovo je škola dobrih, srdačnih,vedrih i druželjubivih ljudi,veoma podmlađena u svim segmentima, što je dodatno uljepšava, škola koja ima potencijale, ambicije, viziju i veoma kvalitetne nastavnike i ostale zaposlene da to sve iznesu. I ima mladog direktora, a mladost podrazumjeva snagu i hrabrost za sve poslovne teškoće. Ovo je škola i izvanrednih učenika, mnogi su priznati i poznati doktori nauka iz oblasti ekonomije, elektrotehnike, informacionih tehnologija,mašinstva, mnogi su vrsni preduzetnici, sportisti, majstori, profesori, pjesnici i umjetnici.U svakoj generaciji, pronicljivi profesori ove škole otkrivaju skrivene talente kod svojih učenika, izgrađujući i njegujući te talente roditeljski nesebičnom pažnjom i posvećenošću.Ti talenti su iz svih nastavnih oblasti, iz sporta, glume, muzike, spisateljstva…U školi postoji tim za podršku talentovanim učenicima koji vodi profesor Vladan Avramović. Ova škola već trinaest godina ima školski list. Srednjoškolac je jedan od najinteresantnijih i najuređenijih školskih listova u regionu.Najvećim dijelom ga uređuju učenici uz podršku određenog broja profesora i veoma stručnu i vještu koordinaciju urednice Snežane Grujičić. Veliki odziv pljevaljskih osnovaca pri upisu u ovu školu nije samo zbog toga što je “stručno-ključno” već zbog toga što se odavno otkrilo kakva kvalitetna stručna, praktična i ostala znanja dobijaju njeni učenici, a i zaslugom prethodnog direktora Mervana Avdovića koji je pametno koncipiranom upisnom politikom uz podršku Školskog odbora, godinama uspješno balansirao između potreba tržišta i potreba obezbjeđivanja normi nastavnicima. Eto, smatram da je čast i srećna okolnost zaposliti se u ovakvoj školi i biti sadašnji i bivši član ovako lijepog kolektiva.
Mom dragom kolektivu od srca hvala na svemu lijepom što sam doživjela od vas i među vama, želim da sve vas sreća prati i sreta u svemu i svugdje, želim mnogo lijepih druženja i povodom i nepovodom, a posebno mnogo srećnih i ovako lijepo i akademski organizovanih “dana škole”.A svim dragim đacima da vedro i sa srećom odlepršaju iz ove škole u nove životne škole.