utorak , 9 avgusta 2022
Početna / Vijesti / Društvo / Put vrline

Put vrline

Piše: Goran Radonjić

Mnogo je upečatljivih elemenata u zbivanjima koje je pokrenulo donošenje zakona čiji naziv cinično govori o „slobodi vjeroispovijesti ili uvjerenja“. Primaran je tu karakter, suština samog načina na koji ljudi iskazuju nezadovoljstvo i namjere. Tim načinom ne samo da se odbacuje nepravda, nego se ukazuje na pravdu, i daje putokaz – ka putu vrline.

 Svakom litijom sve više potvrđujemo da želimo da budemo slobodni, ličnosti sa svim svojim individualnim osobinama i razlikama, a ne bezlični robovi, želimo da budemo narod, a ne biomasa, kako bi rekao Slobodan Vladušić.

Kako drugačije objasniti toliku energiju, toliku potrebu mnogih ljudi da učine podvig, da daju primjer nesebičnosti i požrtvovanja, a da ne posegnu ni za kakvim nasiljem, čak ni verbalnim? Od mnogo primjera izdvojiću jedan: prije nekoliko dana, prolazeći podgoričkim Bulevarom, naišao je narod (narod, kažem, ne masa) tokom litije na nekoga koji je krenuo da dobacuje vulgarnosti uz adekvatnu gestikulaciju. Odgovor ga je sasvim razoružao: aplauz, osmijesi. (Uporedimo to sa onim snimkom incidenta kod tržnog centra, kad je ni kriv ni dužan napadnut mladić od onih koji su, kako kažu, došli da slave jedan sportski uspjeh koji, valjda, pripada svima.)

Naravno, kao i uvijek gdje ima mnogo ljudi, nađe se i na litijama poneko ko se ponaša drugačije, ko radi na samoreklamerstvu, recimo. Nađe se i poneko sa neodmjerenim riječima, pa i među govornicima. Ali, karakter litija (ostanimo pri tom pojmu kao simbolu cijelog pokreta) jasan je svakome ko želi da vidi. Jasno je i koje i kakve poruke narod prihvata, i ko su i kakvi junaci tih zbivanja. Kao što je jasno i kakvi su argumenti onih koji litije kritikuju.

goran radonjic
Goran Radonjić

Postoje i oni koji žele da spriječe održavanje litija (sasvim u skladu sa „liberalnim tekovinama“, zar ne, spriječiti mirno okupljanje i iskazivanje uvjerenja?). Na to je odgovorio otac Gojko Perović, profesor i rektor Bogoslovije: „Nema nama molitve bez njih, niti ima njima Crne Gore bez nas“. To je putokaz sa sličnim značenjem kao čuveni govor Martina Lutera Kinga, na istorijskom maršu (možemo reći i: litiji) na Vašington, gdje se opisuje san, vjera da će svi ljudi biti zajedno. „Sa tom vjerom“, kaže sveštenik King, „moći ćemo da od planine očaja isklešemo kamen nade“, kako bi se stvorila „oaza slobode i pravde“. Takav putokaz daje ovih dana i otac Boris Brajović, takođe profesor: „Kad se vole dva bića, kaže se da je to ljubav, a kad se voli među sobom cijeli narod, kaže se, to je litija“.

Ljubav, vjera, nada – to su dominantne poruke sa litija. Na početku većine litija, ako ne i baš na svakoj, sveštenici pomenu i ljude drugih vjera, i govore o njima kao o braći, ističući da naša borba jeste zajednički put ka slobodi i pravdi. To bude svaki put pozdravljeno, jer ljudi misle tako, i žele upravo to – slobodu i pravdu za sve.

Molitveno okupljanje u Podgorici, 26. 1. 2020. (Foto: Vladimir Pavićević)

I tu, kao i u mnogo čemu drugom, pokazuje se koliko je važno ko posmatra i sa kakvim, unaprijed postavljenim, ciljevima, ubjeđenjima i osjećanjima. „Ljubav je sposobnost da se zapaža slično na nesličnom“, kaže Adorno. A, kako kaže apostol Pavle, ko ljubavi nema, ništa je.

Ako tamo gdje se nalazi narod, koji na miran i nenasilan način vapi za slobodom i pravdom, neko ne vidi ništa lijepo, nego traži isključivo neki negativan primjer i onda ga preuveličava do nepodnošljivih razmjera, šta je to nego mržnja i služenje režimu, za koje se samo traži racionalizacija? Nazivati onakve litije fašizmom, a ćutati na sve ono što dolazi od režima! Jer, na režimskoj strani gotovo se ni kao eksces ne može naći neka poruka zajedništva, razumijevanja, tolerancije. Kako su se samo razotkrili vajni samoproglašeni liberali, anarhisti, evropejci, demokrate i perjanice građanskog društva! Nisu u stanju čak ni da odglume da istinski drže do nekog od principa kojima se decenijama kite.

Stanje na režimskoj strani liči na ratno stanje, sa gotovo neprekidnom propagandom, podsticanjem netrpeljivosti, sa govorom o izdajnicima, manje ili više kamufliranim pozivima na progon. Teško je i dijelom nabrojati grozote koje dolaze od vlastodržaca, ta zastrašivanja u prosvjeti, u policiji, u vojsci, cenzuru u medijima, haššenja novinara, zabrane ulaska u Crnu Goru umjetnicima (tim povodom, zbilja, gdje su svi ti NVO aktivisti, gdje je PEN, gdje zaštitnici ljudskih prava, umjetnička, pravnička i druga udruženja?) itd. Ali, podrška režimu sve je manja, upravo zbog toga.

Ipak, biti krajnje neosjetljiv i ne vidjeti ništa od te provale mržnje, laži i užasa, tog nedvosmislenog fašizma koji dolazi od režima, to, tvrdim, nije moguće. U pitanju je samo glumljeno kokošije sljepilo, a kod kokošaka je, što bi rekao Krleža, mozak slabo razvijen. Tim, svjesnim, biranjem sljepila (i ne samo u predvečerje), oni su odlučili da ljudski razum i empatiju zamijene kokodakanjem. I zato im ne treba vjerovati, pogotovo jer su, u raznim fazama, i do sada podržavali režim.

Kao što im ne treba vjerovati ni kad se vajkaju što, tobože, „ćute intelektualci i akademska zajednica“, ili što „nema pomirljivih poruka od političara“. Ne ćute, i ima takvih poruka, naravno. Pravo pitanje je zašto svakom ko takve poruke šalje prostor biva sasvim sužen, pa i ukinut, a afirmiše se i podstiče sve ono što je tome protivno.

I eto nas kod jednog od najvažnijih problema našeg društva danas. Nakon što je bio izložen tolikim porazima i razočaranjima, dugotrajnim gaženjima osnovnih vrijednosti, nakon što su ga toliko puta lagali, varali, zastrašivali, nakon što su mu se rugali i ponižavali ga, narod je odlučio da sve to odbaci i da kaže i pokaže kakvo društvo želi. Nakon svih muka, bilo bi čak i razumljivo da je pokazao i određenu netrpeljivost, nestrpljenje, možda i osvetničke namjere – ali, nije. Narod litijama govori da želi ljubav, toleranciju, zajedništvo, razumijevanje, i to za sve ljude jednako. Narod želi da stvorimo zajednicu, u kojoj će vladati sloboda i pravda. Narod je spreman i da oprosti nepočinstva – jedna od čestih parola glasi: „Ko hoće časno, nije kasno“.

Problem, dakle, i jedina istinska opasnost po uspjeh tog pokreta, koji je među najvrednijim u cijeloj našoj istoriji, jeste u tome da li će elita usvojiti to što joj narod uporno poručuje iz svih crnogorskih gradova. Da li će biti dostojna naroda iz kog potiče? Da li će elita, intelektualna, politička, medijska, ekonomska, i svaka druga, odgovoriti na poziv svog naroda i transformisati najprije sebe, a onda i cijelo naše društvo, te krenuti putem koji joj narod pokazuje, putem vrline?

Sviće, sviće rujna zora! Ne damo svetinje!

(Autor je univerzitetski profesor i poslanik UCG)

 

izvor: in4s.net; DAN

About Pljevaljske Novine

Pogledajte i

JOKOVIĆ PORUČIO

„Neće faliti životnih namirnica tokom zime“ Vlada garantuje da neće faliti ni jedne životne namirnice …

Ostavite odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena.