Pljevaljske novine web portal
Povezane vijesti
U posjeti porodici Milanka i Mileve Šarović, iz Žabljaka
Intezivna svjetlost, plavetno nebo, lagan vazduh i zelene planinske poljane ne liče na jesenji pejzaš, početkom oktobra. Planinski masiv svojim vrhovima kao da čuva ljepotu prirode, u kojoj se smjenjuje visoravan i jezerski dragulji. Oči se pune toplinom, pluća vazduhom a licem se razvlači osmjeh mira i sreće. Pogled na stada ovaca, konja na pašnjacima, doprinosi utisku mira i snage koji privlače turiste iz čitavog svijeta da u spoju avanture, osvajanju planinskih visina, pronađu odmor u nedirnutoj prirodi.
U podnožiju Durmitora, naselju Motički gaj, na 1531 m nadmorske visine, nižu se redovi planinskih kuća, starih i novih. Mnogi su u Žabljaku napravili kuće za odmor ili izdavanje pa se vide kompleksi istih kuća, koje se razlikuju samo po boji, vila, brvnara. Nekadašnja prestonica zimskog turizma odavno ima više gostiju u ljetnjim mjesecima a naš domaćin Milanko Šarović (63), radni vijek proveo je u SKI centru Durmitor, na radnom mjestu šef održavanja svih objekata i žičara, gdje je radila i njegova supruga Mileva (60). Deceniju se bave turizmom pod firmom Apartmani Šarović a poslednjih pet godina intezivnije ulažu u poljoprivredu, a kao preduzimač izgradio je 300 kuća u Žabljaku. Obišao je mnoga evropska skijališta i najbolja su, kaže, okrenuta na sjever a na Žabljaku jedino je Javorovača ali je staza kratka i zato treba da imaju osnježavanje za vještački snijeg. Koliko zanata znaš toliko vrijediš, kaže poslovica a Milanko to potvrđuje svojim primjerom, razvijajući posao u tri djelatnosti, turizmu, poljoprivredi i građevinarstvu.
Šarovići su ponosni na četvoro unučadi, od tri sina Veljka (40),Gojka(38) i Vuka (32), imaju tri unuka a posle 58 godina u porodici Šarović rodila se unuka. Hvali snahe i srećan je što porodica namjlađeg sina Vuka živi u Žabljaku, jer blizina unučadi čovjeka čini srećnim. Vuk je bio vrhunski skijaš a sa 14 godina bio je seniorski prvak SRJ u snoubordu. Najstariji sin živi u Beogradu a srednji u Podgorici, gdje su kupili stanove.
Šarovići preko 10 godina pružaju usluge smještaja i imaju 70 ležajeva, najviše aprtamana sa tri zvjezdice. Kažu da ove godine uopšte nisu imali turiste. Posjeduju tri kuće ukupne površine oko 1.200 kvadra. U sezoni su ranije angažovali žene da održavaju te objekte a gosti su dolazili iz Ukrajine, Srbije, Češke, Slovačke, Poljske.
Prvo su u centru Žabljaka, pod zakup, držali prodavnicu za izdavanje zimske opreme, koju su kasnije pretvorili u apartmane. Nelojalna konkurencija za turističke djelatnike problem je i na Žabljaku jer mnogi koji nisu registrovani izdaju sobe za smještaj. Milanko kaže da je tri puta uzimao kredite i za 15 godina vratio pola miliona evra, da je bilo neprospavanih noći od brige kako skupiti mjesečnu ratu.
– Kada sam sve ovo gradio uzimao sam komercijalne kredite i vratio sam pola miliona evra kredita a kamata je bila i po 17 odsto. Mjesečna rata kretala se od 4.000 do 1000 evra. Pomogla su i djeca, znao sam sa djecom za 47 minuta da istovarim 26 tona cementa. Koliko smo noći imali neprospavanih, koliko je samo razgovora bilo kako da skupimo za ratu. Sve smo stvorili od nešeg rada. U svemu me građevina pomogla, znao sam po 13 kuća godišnje da izgradim. U sezoni sam imao i do 30 radnika a 2008. godine je bila ekspanzija građenja u Žabljaku. Moj otac je bio vrhunski stolar i od njega sam učio zanat a moji sinovi od mene, priča Milanko pokazujući drveni objekat restorana koji su sinovi sami izgradili.
Po riječima domaćina, zimska sezona na Žabljaku svedena je na tri dana za Novu godinu. Dođe omladina sa primorja i vole da podcijene domaćine ponašajući se bahato, popiju pa hoće i da ruše. Glavna turistička sezona na Žabljaku je od polovine jula do 20. avgusta a prije 4 do 5 godine sezona je počinjala 1. maja. Tvrdi da je Durmitor najbolje obilježena planina, ali da kao i u ostalim centrima treba da obučimo oko 40 vodiča za te svrhe.
Milanko je, po profesiji VK automehaničar, ima penziju za puni radni staž 173 evra, optimista je i kaže da ne voli samo politiku i lov.
– Na Žabljaku se za objekte na preko 1.200 m nm ne plaća veliki porez. Sada mnogo pričamo da je sve propalo, grdni je to domaćin koji zavisi samo od tri mjeseca. Nama je propala sezona ali se bavim građevinom po principu ključ u ruke, ugostiteljstvom i stočarstvom, kaže Milanko čije stado broji 250 ovaca a isto toliko je prodao jagnjadi Kujundžićima, koji vrše otkup mesa za potrebe penzionera. Otkupna cijena bila je 2,5 evra, sa 3 odsto kala. Šarovićima pomažu dva čobana, kojima je pored plate obezbjeđen stan i hrana. Jedan muze ovce a supruga pravi skorup i sir – osušeni prljo isječen u maslinovo ulje, ljeti saljevak, i sve prodaju na kući. Na pola hektra zasijanih kropmira očekuje 15 tona roda. Tove tri svinje.
Ovaj prostor gdje živimo vjekovima je komarsko- pošćanski kraj u koji se se sve porodice doselile iz sela Komarnice i Pošćanje, pored Šavnika. Do 1876. godine čitav prostor je bilo pod šumom i zbog odmazde prema hajducima Turci narede da se sve popali , samo da se sačuva šuma oko Crnog jezera. Žabljačka jezerska visoravan, od Žabljaka do tunela Ivica, kosi se i obrađuje svega 20 odsto, je li to Bogu plakati, kaže Milanko sjećajući se i priče njegovog oca kako bomba nije imala gdje padnuti od ovaca kada su Njemci bombardovali Žabljak u Drugom svjetskom ratu.
Milanko sa bratom, koji živi u Beogradu, ima 10 ha zemlje i a od rođaka i komšija održava još 250 ha zemlje u komadu, koji služii za ispašu ovaca. Dok su bili živi roditelji imali su po 2 -3 krave i 15 ovaca. Ukosili su 3000 bala sijena i za ishranu za 250 ovaca, rase pramenka durmitorsko-pivska, koriste domaći ječam sa 1,5 h. Kaže da je vidio perspektivu u poljoprivredi i želi da najmlađi sin razvija poljoprivredu jer država daje podsticajne mjere za mlađe poljoprivrednike.
– Velika Njemačka pomaže poljoprivredu. Bez ulaganja dražave ne može, a ne možemo svi ni u Podgoricu. Treba napraviti projekte da zadržimo omladinu u selu. Na teritoriji naše opštine ima 4000 vikendaša. Ako se oporezuju godišnje dodatno sa 50 evra, to je 200.000 evra, u sezoni za čišćenje snijega do njihovih vikednica potrošiće se 20.000 evra. Od preostalog novca, za 36 mladih poljoprivrednika može da se izdvoji po 5.000 evra, da nabave krave, obnove objekat. Nema ni države, ni opštine koja će da razvija poljoprivredu na mom godištu, zaključuje Milanko ističući da su sve radili sopstvenim sredstvima osim za kosačicu im je pola sredstava vraćeno a konkurisali su projektom za nabavku traktora sa svim priključcima.
Ovca je najbolja životinja i jedina životinja koja ne zna da se naljuti, kaže Milanko jer ako udarite psa uješće vas, udarite vola rogovima će vas gađati, udarite konja, nogom će vas udariti.
-Koju god životinju udarite ona će vam vratiti. Ovci sve noge polomite ona gleda u tebe i traži pomoć. To je najblagorodnija životinja od koje ne valja samo papak, kaže Milanko ističući da bi uvećao stado do 1000 ovaca da ima razumjevanje lokalne uprave, da ima zagarantovan otkup, da se može jagnje prodati čitave godine a ne jednom godišnje. Vunu niko neće, stoji, kaže Milanko dodajući da je u toku gradnja štale od 150 kvadrata, za koju je četiri godine čekao građevinsku dozvolu za izgradnju, na svojoj zemlji.
Kaže da kod nas važi pravilo dobrog domaćina, ni s kim se ne mjeri, ali ako držite 50 ovaca onda ste domaćin. Ne plaši se korona virusa, šta je ružno prati ruke, nositi masku i držati distancu, objašnjava Milanko komentarišući običaje, da može da shvati da se sretne i poljubi muško i žensko „ali izmislili brate da se muško i muško ljube gdje god se trefe, je li to neprirodno“.
Kao i svaki roditelj Milanko kaže da želi da pomogne djeci jer nije lako razviti poljoprivredu i turizam, jedno i drugo je danonoćni rad.
V.M.
Tekst objavljen u PV novinama
