Pljevaljske novine web portal
Povezane vijesti
Etno i duhovna interpretacija pjesama Danice Crnogorčević (28) ostavila je bez daha hiljade Pljevljaka, nakon molitvene litije za Petkovdan. Božanski glas koji prožima čitavo biće, pjesme kao molitve bude osjećanja iz dubine duše, suza sama krene a čovjek zajedno sa hiljadama drugih osjeća ljubav i blagost s poznajom blaženstva i snage molitve. U Danicin glas kao da je stao hor anđela. „Pravoslavlje Crnom Gorom blista“, „Kroz život i smrt“, „To se Gospod uselio u me“, „Vjera naša slavna“, „Ječam žnjela“ i najtužnija pjesma „Rano“, posvećena jasenovačkim žrtvama, interpretacija kao jecaj, neprestana bol i nebeski mir koji se završava stihovima „ Rano moja, nadeždom osvijetli, sve zlobe, pakosti, glad i jad. Mirom uspokoj duše njihove nek vječno caruju u carstvu tvome”. Pisac većine tekstova Danicinih pjesama je njen suprug, đakon, Ivan Crnogorčević (28). Danica je završila istoriju umjetnosti a Ivan Teološki fakultet. Mladi roditelji imaju troje djece. Njihova najpoznatija pjesma, Ivanov tekst i Danicina muzika, „Veseli se srpski rode“ postala je himna litija za odbranu svetinja u Crnoj Gori.
Život protkan vjerom u Boga, kroz talenat i ljubav mladog bračnog para, daje primjer koliko je blagoslovena svetinja braka ali i ohrabruje mlade da postanu roditelji. Danicu krasi elegancija, prefinjenost i gracioznost, ne samo na sceni, a Ivana dostojanstvena mladost protkana traganjem, spoznajam i hodom za vječnim izvorom života. U razgovoru za „Pljevaljske novine“ više vremena je imao Ivan dok je Danica morala da se posveti mnogobrojnim obožavaocima koji su tražili da je upoznaju i fotografišu se ali je kazala da „o svemu isto razmišljaju“.
Na pitanje kako je kao mlad čovjek počeo da vjeruje u Boga Ivan detaljno odgovara.
„Moj put ka vjeri je potekao od rane mladosti. Od kada sam spoznao sebe razmišljao sam o smislu života. Ta prolaznost života uvijek me tištila, što bi Dostojevski rekao „to su tragična pitanja“, koja nekog susretnu sa 40 godina a mene na sreću u ranoj mladosti. Shvatio sam da mora nešto postojati izvan onog što mi tjelesnim očima vidimo. Kršten sam u Srbiji u Pančevu, odakle je moja majka, kao dijete a u crkvu sam prvi put otišao sa mojom bakom, naučio molitvu Oče naš. Kada sam završavao osnovnu školu počeo sam da čitam Stari zavjet, koji je za mene bio otkrovenje i te priče su me isunjavale i motivisale. Kroz njih sam shvatio da Bog postoji i učestvuje u našem realnom životu i da je čovjek pozvan na zajednicu Boga i čovjeka. U srednjoj školi su nastavila da tinjaju stara pitanja. Imao sam neko svoje shvatanje Boga, koje u tom momentu nije bilo baš kroz crkvu, međutim vidio sam da postojanje Boga i spoznaja Boga ne može biti mimo crkve jer čovjek je pozvan na zajednicu sa Bogom. Jednog dana kada je išla litija do Ostroga od Podgorice, do ćivota Svetog Vasilija, bio sam druga godina srednje škole, zakasnio sam i rekao sam sjutra idem sam. Zaputio sam se pješke od Podgorice ka Ostrogu, da bi od Bogetića nastavio bos, po starom narodnom običaju. Rekao sam Sv. Vasilije ako mi ti ne otkriješ pravu istinu neće niko. Na Ostrogu zadesim jednog čovjeka koji mi kaže „evo ako čitaš Akatist Sv. Vasiliju 40 dana Bog će sigurno uslišiti molitvu za koju se molimo“ i ja sam ispoštovao to pravilo i nakon toga mi se put otvorio. Otišao sam kod kivota Sv.Simeona dajbabskog, gdje sam se prvi put ispovjedio, pričestio, i počeo je moj intezivni put ka vjeri i pravoj istinskoj spoznaji Boga. U tom momentu kada sam spoznao Boga za mene je sve bilo suvišno. Ni jedna ljepota ovoga svijeta ne može da nadomjesti tu ljepotu koju pruža zajednica Boga i čovjeka. Kroz srednju školu sam nastavio taj svoj put obilazeći crkve i manastire. Upisao sam Teološki fakultet u Foči, obilazio manastire Hilandar, Ostrog, išao u našu Mitropliju na poslušanje da bih pred kraju fakulteta upoznao Danicu. Vidio sam da je put braka za mene, da je to put gdje mogu da se ostvarim kao čovjek. Riješili smo da se uzmemo i ostvarimo zajednicu braka i tako je sve krenulo“, priča Ivan.
Mladi uvijek tragaju za smislom života a Ivan objašnjava osjećanja i šta znači spoznati Boga.
„Postoje dvije krajnosti Bog ili smrt. Svaki čovjek može da kaže da ne vjeruje u Boga ali to reći znači da ne vjeruje u život. Smrt sa kojom se svakodnevno suočavamo, kroz pandemiju virusa korona, kroz strah i brigu prijeti na svakom koraku. Čovjek mora da shvati da smrt nije krajnja tačka i nije smisao života jer ako je ona krajnja tačka zašto onda živimo. Životinje žive i umiru ali čovjek kao psihofizičko biće je i duhovno biće, što kaže Biblija čovjek je stvoren po liku i podobju Božijem, tako da naša duša ište zajednicu s Bogom. Kao što čovjek ima potrebu za vazduhom i vodom svaki dan da bi organizam funkcionisao, tako nam je za dušu i za psihofizičko stanje neophodan Bog. Na liturgiji se kaže kusite i vidite jako Blag Gospod, i to je taj liturgijski poziv koji neprekidno traje i svaki čovjek kada se pričesti i dođe u zajednicu s Bogom više nema dilemu već imao realno osjećanje Boga“, kaže Ivan.
Za Ivana je Crna Gora kao Sveta Gora jer nema mjesta da nema crkve i manastira a imamo kivote svetitelja Sv. Vasilija, Sv. Arsenija, Sv. Simeona, Sv. Jovana Krstitelja, …. i „samo je pitanje hoćemo li mi da prihvatimo poziv života po Božijim zapovjestima i da li da učestvujemo i svadbi carevog sina u kojoj smo u stalnoj radosti“. Prebivajući u Bogu stalno smo u terenu vječnog života u crkvi, gdje se sjedinjujemo s Bogom i svetiteljima, kaže Ivan i dodaje da ako čovjek neće da bude dio toga sam sebe osuđuje na propast, na odvojenost, tugu ovozemaljskog života koja se ispoljava kroz tugu, osamljenost, besmisao i raznorazne probleme a „pitanje Boga rješava komplet ove probleme“.
Ljubav prema književnosti razvila je talenat kod Ivana koji piše pjesme od srednje škole. Pjesmu „Veseli se srpski rode“ napisao je, kaže, spontano prije 3 godine bez ambicije da ona postane pjevljiva. Danica je komponovala sporije strofe a Ivan refren. Pjesma je imala svoj put, dugo je trajalo snimanje, planirali su bili spot na Kosovu i Metohiji, da bude poslednja promovisana na novom drugom CD, koji će imati 15 pjesama a Ivan je autor 8 pjesama. Kako su se približavali izbori i nije se znalo ššta će biti, zajednički su odlučili da je objave na Vidovdan 2020. i od tog momenta pjesma ne prestaje da se sluša, kaže Ivan ističući da su srećni što je slušaju mladi i stari, na svadbama i crkvenim sabranjima.
Osim snimanja pjesama Ivan kaže da planiraju da osnuju humanitarnu fondaciju i sajt „Veseli se srpski rode“, da saberu ljude iz svih krajeva i pomognu obnovu svetinja na Kosmetu. Ubrzo završavaju snimanje albuma na kome će se naći pjesma posvećena Njegoševoj kapeli i njegovim riječima „Ođe me kopajte“, koja nije pjevljiva i nema rime ali Danica je imala želju da napravi muziku. Ivan kaže da ima i pjesma o Crnoj Gori, napisana prije tri godine, nastala kao težnja da „domaćim izgubljenim ovcama doma Izrailjeva“ koji smatraju da CG pripada samo njima pokažemo da ona pripada nama koji smo vezani za svaki kamen i stopu ove zemlje a mjera naše ljubavi je koliko smo sami spremni da je posvjedočimo svojom ljubavi i žrtvom.
Milionski pregledi Danicinih pjesama preko jutjuba, komentari od ljudi različite vjere i nacije pokazuju da je Bog jedan i da svi razumiju osjećanje iskrenosti i molitve Gospodu.
„Naše djelovanje ide putem društvenih mreža i to je dobra strana što se informacija brzo širi i što čitav svijet može da prati bilo čije aktivnosti. To je potencijal i potrebno je da uključimo više naše kapacitete u smislu misije širenja i afirmisanja pravih vrijednosti. Ljudi ne mogu da odole pjesmi „Veseli se srpski rodi“, svugdje se osjeća pozitivan naboj u komemtarima, ima pozitivnih komentara Hrvata, Muslimana , svih ostalih nacionalnosti i to je dokaz da pjesma nema granica i ona je univerzalni jezik koji svi razumiju“, zaključuje Ivan.
Na pitanje da li je neobično danas da mlad čovjek zasnuje porodicu, Ivan kaže da je to velika stvar i da ni njima nije bilo sjajno i bajno i da su živjeli kao podstanari, od jedne plate.
„Ko daje i Bog mu daje ako je čovjek spreman na podvig i žrtvu, Bog tu pomaže. Najlakše je odustati. Savremene generacije su previše razmažene generacije i nesposobne da uđu u koštac sa životnim problemima. Što prije čovjek stupi u brak lakše je jer bolje razumje djecu u djeca roditelje. Kada čovjek dođe u fazu poznih godina ne shvata najbolje djecu i ta igra za njega postaje prevaziđena. Djecu od malena tretiramo kao ozbiljne, koji su sposobi da razmišljaju i snose odgovornost. Djecu ne treba tretirati kao nekog ko ne razumje svijet, okolnosti i život. Hristos je rekao pustite djecu da dolaze k meni jer je njihovo carstvo nebesko jer ako ne budemo kao djeca nećemo ući u carstvo nebesko. Vidjeli smo na primjeru mitroplita Amfilohija, vladike Atanasija, koji su u njihovom društvu prepoznati kao Božiji ljudi. Svi zidovi koje dižemo radi nekih naših kompleksa i slabosti to je sve strano onom što Hristos hoće od nas kada kaže „budite kao djeca“. Ako imalo pogledamo kako su živjeli naši očevi, babe i djede vidjećemo da je njihov život bio 10 put teži“ , kaže Ivan dodajući da je veliki blagoslov što je đakon jer ima slobodnog vremena da se posveti djeci i porodici i da bude prisutan na bogosluženjima u crkvi i poslušanjima.
Sama liturgija je pjesma i sav naš rad oko duhovnih pjesama doživljavam kao produžetak liturgije jer sve su pjesme upućene Bogu i svetiteljima, a polet i preobražaj koji čovjek vidi na koncertima na licima ljudi to je i cilj našeg stvaralaštva , kaže Ivan i zaključuje da čovjek ne može da ne bude srećan kada vidi kako pjesma podiže mlade i daje nadu u bolje sjutra.
V.M.
Tekst objavljen u PVN
