Pljevaljske novine web portal
Povezane vijesti
Stručna javnost ga opisuje kao najstandardnijeg i najboljeg crnogorskog rukometaša poslednjih godina. Iza njega je pet evropskih i jedno svjetsko prvenstvo, mnoga individualna priznanja, poput najboljeg pivota na prvenstvu Rumunije 2020. godine i najboljeg regionalnog igrača 2011. godine, kao i značajni kolektivni uspjesi. Pivot koji je briljirao na mnogim utakmicama, zadivljujući sportsku javnost impresivnom igrom i maksimalnom borbenošću – čini se da je, nažalost, srca Pljevljaka osvojio tek na poslednjem Evropskom prvenstvu, na kome je reprezentacija Crne Gore ostvarila istorijski uspjeh. Vrlo malo medijskih objava do tada je bilo posvećeno sjajnom Nemanji Grboviću (32), a lokalna uprava, iako svake godine bira najboljeg sportistu Pljevalja, nije mu odala ovaj vid priznanja iako ga je zasigurno zaslužio još prije mnogo godina.
Nemanja za “Pljevaljske novine” kaže da mu je bilo veoma drago kada je čuo da su on i Radojica Čepić, takođe reprezentativac, učinili ponosnim Pljevljake, koji su se prvi put sjetili da nešto urade i pokažu da je to tako.
– Do sada nije bilo takvih slučajeva a moram reći da je bilo uspjeha vrijednih bar da se napiše jedan članak, ako ništa drugo. Ipak, uvijek bilo iskrenih pojedinaca koji su od prvog dana bili uz mene, pratili moju karijeru, što klupsku, što reprezentativnu i želim da im zahvalim na tome. Bez lažne skromnosti, mislim da Pljevlja treba da budu ponosna na nas jer smo ih predstavljali, a i danas predstavljamo, na jedan, mogu reći, fantastičan način – ističe Nemanja.
Utisci nakon Evropskog prvenstva su se slegli i čini se da su naši momci tek postali svjesni uspjeha koji su ostvarili, kaže Nemanja. Reprezentacija Crne Gore osvojila je 11. mjesto, a prvenstvo je obilježila njihova sjajna igra i pobjede nad ekipama koje su važile za favorite.
– Ispisali smo novi list istorije u našem rukometu jer to što smo uradili za nas nije mala stvar. Kada jedna mala država, pritom uz sve probleme zbog kovida, napravi ovakav rezultat – vrijedno je gotovo kao da smo uzeli medalju, naročito imjaući u vidu da smo igrali sa reprezentacijama koje su u samom vrhu rukometa i koje su osvajale medalje na ovakvim prvenstvima – naglašava Nemanja.
Na pitanje kakav je osjećaj pobijediti favorite, te šta ih najviše bodrilo na tom putu, Nemanja kaže da je osjećaj na takvim takmičenjima jedna sasvim drugačija dimenzija u odnosu na klupsku igru.
– Tu su najbolji igrači, najbolje reprezentacije i nije lako igrati sa njima. Mi smo, eto da kažem, po prvi put imali neki kontinuitet dobrih igara na takvom takmičenju i uspjeli da pobjedimo Makedoniju i Sloveniju u prvom krugu a zatim i Hrvatsku. Sve te ekipe su bile veliki favoriti protiv nas. Dosta mečeva smo odigrali sa njima, nisu nam bili stranci, ali mi smo znali šta hoćemo i zbog čega smo došli. Vjerovatno niko od njih nije očekivao da ćemo biti tako jedinstveni kao tim, da ćemo biti toliko požrtvovani na svaku loptu i da ćemo se boriti od prvog do zadnjeg minuta. Imali smo mi dosta padova tokom igre ali smo se uvijek vraćali i na to sam ponosan jer to do sad nije bio slučaj – ističe Nemanja.
Već četvrtu sezonu ovaj Pljevljak nosi dres rumunskog prvoligaša Steaua Bukurest, sa kojim je postigao sjajne kako individualne, tako i kolektivne uspjehe. Iako nije “dvometraš”, njegova fizička snaga, borbenost i sjajan talenat za deblokadu odbrane protivnika, pozicionirali su ga na mjesto pivota. U dosadašnjoj karijeri igrao je za Rudar, Lovćen, Budućnost, Vardar Skoplje, Crvenu Zvezdu, Radnički Kragujevac i mađarski Cegled. Sa 17 godina prvi put je zaigrao za A selekciju reprezentacije.
Nemanja se rado sjeća početaka u Rudaru i dječačkih snova o rukometu.
– Čini mi se da sam od kad znam za sebe želio da treniram rukomet. Međutim, kako u tom periodu nije bilo upisa za mlađe, počeo sam da treniram karate u KK “Potoci”. Mislim da ni tu nisam bio loš, išao sam na takmičenja, donosio medalje i ponosan sam na taj dio života. Kada mi je bilo 12 godina počeo je upis i naravno to nikako nisam smio propustiti jer mi je to bila želja odmalena. Prve rukometne korake napravio sam kod legende Pljevalja, popularnog Beća i njegovog pomoćnika trenera Duška Beljkaša. Taj period za mene je bio neopisiv doživljaj jer sam počeo da treniram sport koji sam volio. Trenirali smo dosta vremena na betonu na stadionu i po kiši i po suncu ali nama to nije smetalo. Radili smo to sa osmijehom. Gledajući prvu ekipu, javila se želja za napredovanjem, razmišljao sam da li će doći vrijeme da zaigram za prvi tim, da li ći uspjeti… Uspjeh je došao i prije nego što sam očekivao, prešao sam u prvi tim a nedugo zatim stigla je ponuda od tadašnjeg šampiona, Lovćena, da pređem kod njih. To je za mene tada bio kao san jer je Lovćen veliki klub koji je igrao evropska takmičenja. Od tada sve nekako kreće baš uspješno. Posle Lovćena dolazi želja i razmišljanje o reprezentaciji. Igrao sam sa starijom generacijom, prošao sam sve reprezentativne selekcije, i bilo je prirodno da zaigram za A selekciju. Međutim, nisam očekivao da će poziv stići tako brzo. Imao sam 17 godina kada sam dobio poziv za reprezentaciju a ujedno i priznanje za najboljeg igrača Crne Gore – priča Nemanja.
Na pitanje koji bi uspjeh posebno izdvojio, kaže da ih ima mnogo, da su mu svi dragi i da je svaki došao ogromnim trudom i zalaganjem.
Osim na poslovnom, Nemanja je ostvaren i na ličnom planu. Već sedam godina je u srećnom braku sa suprugom Marijom, sa kojom ima šestogodišnju kćerku Lanu i trogodišnjeg sina Uroša.
Upitan šta profesionalni sportski angažman donosi što ne mogu donijeti druga zanimanja, Nemanja kaže da je sjajno kad neko može da živi od onoga što voli i što ga niko nije natjerao na taj rad. Ipak, takav život i nije tako lagodan kao što se čini sa strane, ističe Nemanja.
– Sportski život je naizgled lijep ali veoma težak. Ne razumiju to svi. Jer ima tu puno odricanja i propuštanja mnogih važnih životnih događaja. Odvojenost od porodice, od nekih bliskih ljudi koje vidiš jednom godišnje ne može nikome lako pasti. Porodica me je do sad pratila, bili smo zajedno do prije dvije godine kad je počela situacija oko korone. Tada su uslijedile neke komplikacije oko vize tako da trenutno ne mogu stalno biti sa mnom pa dolaze na par mjeseci i odlaze. Teško nam pada razdvojenost, teško je biti odvojen od djece bilo to 10 dana ili 2 mjeseca, ali situacija je trenutno takva da se moramo navikavati. To je cijena koju svaki sportista mora platiti, inače se ne može baviti ovim poslom, poručuje Nemanja.
Upitan za planove nakon okončanja igračke karijere, Nemanja kaže da kao i svaki čovjek ima planove ali da je u ovo ludo vrijeme teško bilo šta planirati.
– Svjedoci smo da se svakog dana dešava nešto što može promijeniti planove, tako da je trenutno jedini plan da ostanemo zdravi. Nekakva je zamisao da se na kraju vratim u Pljevlja, gdje žive moji roditelji I brat Stevan, koji je moja najveća podrška ali i najveći kritičar kad izgubimo meč. Iskreno, željan sam našeg grada jer sam otišao mlad i nemam baš toliko slobodnog vremena da dolazim. Kad nemam klupskih obaveza ja sam u reprezentaciji. Ljeti mi ostane nekih 15 dana da provedem u Pljevljima i ponekad uspijem za novogodišnje praznike da dođem na nekoliko dana. Drago mi je kad vidim da se Pljevlja kao grad sređuju, ali mislim da tu ima još dosta posla kako bi dobio izgled koji zaslužuje. Neko to gleda drugačije ali je za mene najljepši. Ne bih da se miješam u politiku, da ocjenjujem ko kako radi, ali mislim da je svima u interesu da imamo sređen i lijep grad a znamo da to može biti tako – zaključuje Nemanja.
Žalosno je što je grad dozvolio propadanje Rudara
Ističući da je stanje u Rudaru odavno dotaklo dno, Nemanja kaže da ne može da vjeruje da je grad dozvolio da se klub već godinama bori sa gašenjem.
– Mislim da je žalosno što su lokalna uprava i privredni giganti dozvolili tako nešto. A svjedoci smo da su neki naše subjekti sponzorisali klubove u Podgorici a za rukometni klub nije bilo finansijske pomoći. Momke u klubu poznajem i oduševljen sam kako se Nedim Selmanović bori da održi klub koliko je god to moguće. U našem gradu uvijek je bilo talentovanih sportista, a iz RK Rudar poniklo je dosta onih koji su napravili sjajne sportske rezultate. Siguran sam da, kada bi se malo više klub podržao, da bi se iznjedrilo mnogo dobrih rukometaša. Nadam da će se situacija promijeniti, da će se ljudi na odgovornim pozicijama malo više okrenuti rukometu a ne da svaki početak sezone bude upitan, kaže Nemanja, poručujući mladima da se bave sportom koji vole, da budu istrajni i vjeruju u sebe.
– Na tom putu će nailaziti na dosta prepreka i poteškoća ali samim tim krajnji rezultat i uspjeh će biti slađi. Slijedite svoj san i budite uporni u tome što radite – zaključuje Nemanja.
