subota , jul 2 2022
Početna / Život / U posjeti Pavlu i Anđelki Tanjević iz Nangi – Ko radi nema čega da se boji ni danas

U posjeti Pavlu i Anđelki Tanjević iz Nangi – Ko radi nema čega da se boji ni danas

Priroda naših sela uvijek iznenadi svojom ljepotom, bez obzira na godišnje doba, a ljudi iz sela znaju da razgovore čovjeka koji ostane zadivljen njihovom snagom, upornošću i oštroumnošću. Dok je savremen čovjek obuzet kojekavim „psihološkim“ teorijama o traganju za srećom i uspjehom, većina zaboravlja da ispred sebe ima primjere ljudi koji znaju šta čovjeka čini srećnim. Srodna duša, ljubav, povjerenje, poštovanje, i svakodnevni rad recept su za uspjeh u zajedničkom životu naših domaćia Pavla (81) i Anđelke (82) Tanjević koji su 62 godine u srećnom braku. Kažu da ne može jedno da održi brak, moraju oboje da se poštuju a oni „ do sada nisu imali problema“. Imaju dva sina Dragoslava (59) i Rajka (56), dva unuka i dvoje praunučadi.

Uzorno domaćinstvo Tanjevića u Nangama, na 1000 m nadmorske visine, nalazi se na 30 ha prozračne visoravni, s pogledom na Ljubišnju. Brojna su lokalna i republička priznanja i pehari kojim su nagrađaivani za poljoprivrednu proizvodnju, uzgoj krava, kvalitet mlijeka.

Kamena kuća izgrađena 1960. godine, kada su se vjenčali Pavle i Anđa, renovirana je i prigrađena je savremeno opremljenja ljetnja kuhinja od 24 kvadrata. Imaju centralno grijanje i bolje uslove za život nego većina građana koji žive u stanovima. Iako je Pavle do zatvaranja rudnika Šuplje stijene radio, prvo kao fizički radnik na gateru, pa nakon završenog stolarskog zanata u Pljevljima kao poslovođa radne jedinice za održavanje rudničkih  stanova, nikada nije napustio selo.

Kaže Pavle da su 1980. godine, od radničke plate i poljoprivrede, izgradili kuću u Moćevcu, koji je bio jedna velika livada, jer su bili planirali da napuste selo koje nije imalo puta ni struje. Danas Tanjevići u Ravnoj smreki, centru Nangi,  imaju  3 km od Šula, 7 km od Gradca i 31 km od Pljevlja a prije probijanja sadašnjeg puta 1984. Šula su bila udaljena 19 km i 22 km do Gradca.

„Iako smo bili 1963.godine pobili stubove za struju nismo je dobili 21 godinu. Trebalo je  1963.g. za odbornika da glasamo pokojnog Momčila Bailovića, bivao je sekretar komiteta, koji je trebao da bude  predsjednik opštine ali da prvo dobije glasove za odbornika na ovom terenu. Ljudi ga ne htjedoše da podrže  i ne dadoše nam žicu, kažu nema žice sve do 1984. g“, priča Pavle.

Pavle navodi dva primjera kako je sve i na selu uvijek rađeno politički, te da je država i nekad, kao danas, sve radila da uništi selo. Sve što su ovom kraju učinile stranke od 1935. g. nije ravno radu  inženjera Momira Ajdukovića, koji je1984. probio put od 10 km i otvorio površinski kop Šuplje stijene, koja je počela probni rad 1949. a od 1954. stalni rad i izgradila rudarska naselja i zgrade u Šulima i Gradcu. Gotovo u dvorištu kuće Tanjevića nalazi se osnovna škola izgrađena 1934. godine koja nije zatvarana i ima tri učenika a pored nje spomen ploča zahvalnih mještana posvećena Ajdukoviću.

„Uvijek su dijelili  u CG narod da ga zavade, na zelenaše i bjelaše, četnike i partizane, nas u preduzeće na polutane, što nismo htjeli zemlju da napustimo, i proletere, koji su u stanove došli“, kaže Pavle dodajući nove podjele na Srbe i Crnogorce, vakcinisane i nevakcinisane. Selo je poslednjih 20 godina napustilo najviše ljudi,  a nekada je škola u Nangama imala dvije smjene i dva učitelja. Prisjeća se Pavle žamora, naroda, pjesme i veselja, sve je bilo puno volje i života iako su uslovi za život bili teški a svi siromašni. Kaže da njegov otac Simo bio proganjan od politike, pa i na 3 mjeseca proćeran na prinudni rad u Podgoricu, gdje su mu nudili i zaposlenje ali on nije htio da tamo ostane, jer  nije htio nikad u zadrugu Meljak ni komunističku partiju.

Anđa i Pavle 62 godine zajedno kroz život
Anđa i Pavle 62 godine zajedno kroz život

„Moj otac je  govorio sve će to propasti a bolje bi prošao da bi se priklonio politici“, smatara Pavle koji je kaže poučen očevim primjerom bio i u preduzeću, sindikatu i partiji, pa je mogao da ide dva puta godišnje na more a nikad nije otišao jer nijemogao  od posla – ljeti kosio, zidao kuće. Kao uzorni poljoprivrednik bio je 1999. u studijskoj posjeti u Bugarskoj.

„Država je uništavala selo nekad i sada. Ako si htio ljeti na more da ideš mogao si uzeti odmor a ako si htio da kosiš ne može. Čovjek ostao da gleda utakmicu i napravio izostanak, drugi napravio izostanak što je kosio i njega su kaznili a ovog što je gledao utakmicu nijesu“, prisjeća se Pavle i kaže kako su ljudi nekad puno radili da steknu jer niti se moglo od plate a ni od poljoprivrede same napredovati.

Kaže da su on i Anđa do jutra znali volovima vući plašće da bi ga strpali kada se sjutradan vrati s posla.

„Žene su održale selo jer su muževi većinom imali posao, išli po terenu. Žene na selu su diskriminsane i danas iako imaju sve zasluge za opstanaka današnjeg sela a penzije se daju ženama u gradu. Svaka žena u selu zaslužila je da ima najminimalniju penziju. Zato danas djevojke neće u selo jer vide da rad njihovih majki, baka i prabaka država nije cijenila“, smatra Pavle.

Tanjevići su prošle godine imali 10 rasnih krava, uveženih iz Austrije i Njemačke.Prodali su pet jer kažu da više ne mogu da rade a prosječna cijena mlijeka bila je ranije 29 centi po litru a zbog poskupljenja stočne hrane sada je 27 centi. Od 1980. su držali od 20 do 80 ovaca, sada ostavili pet i imaju šestoro jagnjadi, troje prasadi, 20 koka, desetak košnica. Stoku čuvaju u čobanici. Godišnje ukose po tri hiljade bala sijena i sve stave u pojatu, imaju dvije štale, odustali su od gradnje nove za koju su bili dobili sredstva preko programa za pomoć poljoprivrednicima. Imaju osnovnu mehanizaciju, traktor, kosačice ručnu i traktorsku kosačicu, balirku, grabiilicu, a prestali su  da grabe ručno prije nepune dvije decenije.

„Bila sam mlada i zdrava  pa se sve stizalo da uradi“, kaže Anđa, rođena Rončević iz Nangi, ističući da se nikada na selu nije manje radilo a bolje živjelo. Sa Pavlom je išla zajedno u školu a posle su se gledali na sijelima u Domu omladine u Nangama ili Šulima. Kaže Pavle da je u školi bilo puno djevojaka, kursevi za AFŽ, sanitetski, prva pomoć ali je od 19 godina dao Anđi prsten na sijelu i od tada su nerazdvojni.

Pavle kaže kada u selu na izvoru presuši neće biti dobro ni dolje u gradu.

Kuća Tanjevića u Nangama
Kuća Tanjevića u Nangama

 

 

„S narodom pa šta bude a treba računati biće bolje, ali ne vidim budućnost sela. Mi smo se žrtvovali a to ljudi danas neće. Ništa se ne čini za obnovu sela. Danas nema novorođenčadi koja će ići u školu kada ova generacija završi školovanje. Ne možeš više nikoga naći da platiš da radi na selu. Svi ljudi ranije su radili, mučili se i stvarali a ispade posle da se omladina ne ženi a od porodice nema ništa važnije. Rano doručkovati i rano se oženiti nikad pogriješiti nećeš“, zaključuje Pavle i prisjeća se kako je 1964. godine  iz Amerike došao Novak Šarac oženio se od 64 godine imao petoro djece.  Pavle kaže da se on i Anđa, da danas imaju 20 godina, ne bi bojali ni da su na ledini na selu, jer bi mogli da rade i stvaraju kao što su u životu i radili. Ko hoće da radi nema čega da se plaši, kaže pavle, dodajući da samo u Kolijevci u Bobovu ima 100 ha zemlje u jednom komadu i voda na sve strane, ali da nažalost ni danas nema puta.

O slavnim danima Šula još uvijek se priča a Pavle kaže što je 1965. dolazilo dosta pjevača u Dom omladine u Šulima, počev od Esme Redžepove, Zaima Imamovića, Safeta Isovića. Gotovo nevjerovatno zvuči da je sve vrvilo uveče od naroda, sa svake strane pjesma , igralo se kolo, pjevalo „šta je ovo svako veče te nangamska brda ječe, ječe brda i doline od nangamske omladine“.  Tanjevići su se doselili iz bobovskog zaseoka Kolijevka 1917. g. nakon što se iz četvorogodišnjeg rada u Americi vratio njegov đed Mikica i kupio zemlju u Nangama. Imanja su tada kupili od muslimana koji su se selili za Sarajevo. Prvi se u Nange doselio 1916. Radomir Stanić, pa Tanjević, Starčevići,  Đukovići, Rončevići. Muslimani su živjeli u selu Pračica i Mrčevo do 1970. i sada tu imaju imanja ali ne žive, dok je Asan Prija živio na Porosu.

Ostaje trajno pitanje za sve političare i ljude da li će ikad sela ponovo biti izvor radosti i stvaranja.

Škola u Nangama i spomen ploča zahvalnosti Momiru Ajdukoviću
Škola u Nangama i spomen ploča zahvalnosti Momiru Ajdukoviću

V.M. Tekst objavljen u Pljevaljskim novinama

 

 

 

 

 

About Pljevaljske Novine

Pogledajte i

dane-sa-golije-i-kristina

Ljubavna priča: Dane sa Golije oženio „djevojku iz grada“

Priča Daneta sa Golije koji je oženio Kristinu, „devojku iz grada“, osvojila je sva srca…Kristina …

Ostavite odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *