Pljevaljske novine web portal
Povezane vijesti
Svijetli primjer života, ne samo za jedno udaljeno selo, nego i za velike gradove, predstavljaju ljudi i njihova djela koje kada upoznate pamtite cijelog života. Čovjek koji nauči da radi od malih nogu zna da cijeni svoj rad i drugog čovjeka. Na prvi pogled vidite skromnost, mir i predusretljivost domaćina Milovana Mića Krvavca (1962) koji posjeduje mladalačku energiju i želju za radom. Ne razumje ljude koji danima sjede u kući, jer su ga život i nevolja naučili da sreću pronalazi u radu. Kada je crkveni praznik jedino tada ne radi, a šetnja ili lov su za njega odmor. Ni od koga u životu nije mogao očekivati pomoć, izuzev od supruge Zagorke Zage (1965) Krvavac, rođene Čepić, sa kojom je u skladnom braku 35 godina. Iako su se vjenčali veoma mladi, uspjeli su da izvedu na pravi put troje djece Mladena (1983), Marinu (1984) i Snežanu (1986), i sada vode miran život u Meljaku, gdje dočekuju unučad. Oslonac kuće je majka Zorka (1939), koja je cijeli život provela u ovom selu boreći se i naporno radeći za sreću svoje djece, a sada uživa u ljubavi i poštovanju koje joj pružaju djeca, unučad i praunučad. Supruga Zaga bila je u Pljevljima kada smo bili u gostima kod Krvavaca, a u kući je sve bilo sređeno, čisto, ukrašeno cvijećem.
Sloga i ljubav ispunjavaju srećom baku Zorku, čije oči sijaju kao i osmijeh koji joj zari lice. Baka Zorka je preko svojih leđa i glave preturila mnogo tovara i briga, ali je sačuvala dobrotu srca, da bi danas mogla da živi spokojno. Pored Mića, ima još dvije kćerke i ukupno sedmoro unučadi i osmoro praunučadi.
– Ostala sam mlada bez muža sa troje male djece. Bila su to teška vremena, sve sam morala sama. Iako je dolazilo teških momenata, nikad nisam pomislila da se ponovo udam i da ostavim djecu. Slušali su me sve troje, tako sam ih vaspitavala, a morala sam da budem stroga i da ih istučem ponekad, da mi budu kako ja hoću. Da sam im rekla ne smijete uzeti hljeba sedam dana, ne bi smjeli taći, morala sam tako da ih vaspitavam jer sam bila sama. Ja sam muzla, čuvala, strigla, tkala, plela, tuđi mal držala, šta sve nisam radila da bih djecu izvela na pravi put… Po pet torova tuđih ovaca sam držala, pa sam posebno morala da muzem ovce, sve sa djecom, i čuvali smo i torove prestavljali, jer nisam imala u to vrijeme ni štalu da ih zatvorim… Sad kad su mi svi zdravi puno mi je srce, sve mi fino, zdravo i veselo. Snaha Zaga mi sve radi kao moja ruka, ne gledamo šta će koja. Zajedno i muzemo i sirimo – iskrena je Zorka, koja se sjeća kako joj je Mićo počeo da kosi sa svega devet godina i kako mu je nosila kosu da mu otkuju u susjedna sela.
Mićo je radni vijek proveo u Šumarstvu, iz kog je nakon 33 godine radnog staža otišao u penziju. Pored posla u šumi, ovaj vrijedni čovjek održavao je selo i imanje, bavio se građevinom, pružao usluge kamionom. Kada je prije 6 godina otišao u penziju, sa suprugom Zagom odlučio je da se vrati u rodno selo. Zahvaljujući predanosti poslu, mukontrpnom radu, umjeću i pregalaštvu Mićo je uspio da sagradi porodičnu kuću u Meljaku, u kojoj sada žive, i četvorospratnu kuću u naselju Guke, kako bi svojoj djeci obezbijedio sigurnost i egzistenciju.
– Kada sam imao sedam godina ostao sam bez oca, a kako nemam braće, kao dječak sam morao da postanem glava kuće i da naučim sve poslove. Nevolja me naučila svemu. Radio sam teške fizičke poslove u šumi, na sječi, a posle sam vozio tegljač. Pored toga bavio sam se i građevinom, aktivno sam radio oko 8 godina i za to vrijeme sam napravio oko 20 kuća u Pljevljima. S obzirom da sam se mlad oženio, sa 20 godina, a supruga je imala 17, zajedno smo morali da podižemo djecu i stvaramo, jer gotovo da nismo imali ništa. Sa svega 25 godina, davne 1987. godine kada sam se vratio iz vojske napravio sam kuću u Meljaku u kojoj smo živjeli supruga, djeca i ja sa majkom. Na ovoj kući majstor je radio do prve ploče, jer ja nisam imao iskustva, ali sam se izvještio i sam nastavio sa gradnjom. U to vrijeme nismo imali ni put do kuće, pa sam ručno presijecao i krčio ovu trasu kuda je kasnije probijen put. Pošto je škola u Meljaku zatvorena, kada su djeca polazila u prvi razred preselili smo se u Pljevlja. Živjeli smo 10 godina kao podstanari, a 2002. godine napravio sam kuću na Gukama – priča Mićo, koji je četvorospratnu kuću na Gukama radio sam, od temelja do krova.
Sin Mladen oženjen je i sa porodicom živi u Svilajncu. Unuk Uroš, koji na jesen polazi u školu, mezimče je Krvavaca i njegovi dolasci predstavljaju im pravo zadovoljstvo. Od kćerki Marine i Snežane imaju četiri unuke, koje već pomažu dedi i baki u seoskim poslovima. Krvavci imaju oko 7 hektara zemlje, a obrađuju onoliko koliko im je dovoljno za četiri krave i nekoliko ovaca. Prošle godine napravili su novu štalu dimenzija, Mićo planira da nabavi više ovaca, a za unapređenje poljoprivrede potrebne su nove mašine.
– U dosta kuća se ovde živi, ali nema djece. Imamo komšiluk, imamo sa kim da progovorimo i popijemo kafu, a djeca nas stalno obilaze. I mi često idemo u grad, odemo i u Srbiju kod sina. Najviše posla imamo ljeti, kada se kosi, ali dođu djeca da pomognu pa brzo završimo. Za sada imamo siguran otkup, sir prodajemo stalnim mušterijama, šaljemo i u Podgoricu. Nikada nismo imali više krava, a planiram da kupim ovce, jer je ovde odlična velika paša, jedino što bi čuvanje bilo problem – priča uz osmijeh Mićo, neobično vrijedan čovjek vedrog duha. Prošle godine je unuku Urošu komšija dao konja, pa ga sada Mićo zbog njega drži.
Na pitomom proplanku, obraslom gustom četinarskom šumom, Krvavcima na porodičnom imanju uspijevaju jabuke, šljive, kruške, a u vrtu siju povrće za svoje potrebe.
Od penzije koju je stekao ne bi mogao da preživi u gradu, pa Mićo nalazi dodatne izvore zarade u selu. Od prošlog ljeta više se ne bavi građevinom, sada je počeo da siječe šumu za koncesionare. Kako kaže, posao je isplativ i nada se redovnom prihodu. Sjeća se kako je nekada u šumarstvu bilo oko 700 zaposlenih, a samo u potezu ispod Ljubišnje 150 radnika. Sve što sada radi mnogo podizvođača, ranije je radilo samo jedno preduzeće i uslovi su bili mnogo bolji, priča Mićo. Već deset godina, kaže, na Ljubišnji niko ne siječe sanitar, šuma propada i suši se.
Posle mnogo godina mukotrpnog rada Krvavci su stekli mnogo i svojim primjerom dokazuju da su rad, ljubav i sloga jedini siguran način za srećan život. Ne postoji plata, niti sigurno zaposlenje koje su garancija bilo čije sigurnosti. Da su čekali da se steknu uslovi, kako kaže Mićo, nikada se ne bi ni oženio. Istrajno i strpljivo zajedničko stvaranje je najljepši način sklada i razumjevanja. Krvavcima mir pruža život u predivnoj prirodi, a dane ispunjavaju poslovima u domaćinstvu. Najljepše im je, kažu, kad se porodica okupi, obično na krsnu slavu Svetog Đorđa, a lijepe trenutke provode i kada otputuju kod familije, na zajedničkim okupljanjima i slavljima.
