ponedeljak , oktobar 18 2021
Početna / Vijesti / Društvo / Vjera u Boga i čisto srce

Vjera u Boga i čisto srce

„Trebalo bi ubijati prošlost sa svakim danom što se ugasi. Izbrisati je kako ne bi boljela. Lakše bi se podnosio dan što traje, ne bi se mjerio onim što više ne postoji. Ovako se miješaju utvare i život, pa nema ni čistog sjećanja ni čistog života“, kaže Meša Selimović. Ali ima tih stamenih ljudi koji hrabro nose sve životne nedaće i tragedije, odvažno se boreći sa prošlošću. Upravo je takva osamdesetdvogodišnja baka Gojana Josipović, rođena u porodici Gomilanović u Mrzovićima, koju je samo vjera u Boga i čisto srce u kome nije bilo mržnje ni za koga, spasilo da ne poklekne u životu. Jaka i stamena starica koja je u životu imala više tuge od radosti, više tereta nego lagodnog života, na svojim plećima nosi ogormnu žal zbog gubitka najbližih članova poodice. Otresita i rječita, blagog pogleda sa suzama u očima započinje svoju priču. Odrasla je u religioznoj porodici sa petoricom braće, dvije sestre i roditeljima sa kojima je bila vezana i koji su joj bili velika pomoć i podrška u životu. Nepravdu nikada nije mogla da podnese, a ljude nije dijelila ljude prema vjeri i naciji.

Baka Gojana

 

-Svako treba da poštuje svoju vjeru onoliko koliko ima snage. Kumovala sam Romima, muslimanima, nije mi bitno ko je koje vjere, samo da je čovjek. Tako sam vaspitana u porodici u kojoj sam rođena. Iako smo bili siromašni, roditelji su voljeli svakog da ugoste, da dočekaju. Otac je radio pri Crkvi. Za tri i po godine izgubila sam pet članova bliže porodice, i svi su bili mlađi od 40 godina, oca, majku, brata, supruga i sina – priča Gojana. Udala se mlada, sa 17 godina, u Vrulju u porodicu Čabrakapa. Iz tog braka dobila je sina Milana koji danas živi u Njemačkoj sa suprugom, sinom i kćerkom. U ovom braku provela je dvije godine. Za svekra Perotu i djevera Blaža ima riječi hvale. Nakon liječenja sina Milana u Beogradu vratila se kod roditelja u Mrzoviće. Nedugo nakon povratka počela je da radi u Pljevljima, u MUP-u, gdje je obavljala poslove čistačice, kafe kuvarice, nosila je poštu. Bilo je to drugačije vrijeme, kaže Gojana, kada je bilo više poštovanja među ljudima. Poštovali su je i voljeli na poslu. Za neke je bila keva, za druge Goca… Prije 20 godina, nakon 36 godina radnog staža, Gojana je otišla u zasluženu penziju.

-Išla sam ljeti na biciklu svaki dan na posao. Zimi pješke, do grada po pet kilometara. Sina su mi pomogli da podignem majka i braća. Otac je ubrzo umro – ističe Gojana. Sudbina je u njen život dovela dobrog čovjeka, Stevana Josipovića, porijeklom iz Bosne, koji je bio građevinski preduzimač i radio u Pljevljima sa kojim je imala skladan brak do njegove tragične smrti. U braku sa Stevanom dobila je sina Predraga od koga ima dvije kćerke i sina. -Stevan je poginuo u Beogradu radeći na zgradi, a ja sam imala 36 godina kada sam ostala sama sa dvoje djece. Bratanična Nada u tom periodu je došla kod mene i bila mi velika pomoć – kaže Gojana drhtavom rukom pokazujući posmrtnice Predraga i Nade koji su takođe mladi umrli. Najviše je, kaže, voljela sa djecom da se druži. Vodila je djecu iz komšiluka sa svojim unučadima pa je i danas ne zaboravljaju. Mnogi , danas odrasli ljudi, a koji ne žive u Pljevljima, kada dođu u posjetu svojoj porodici dođu da posjete Gojanu, što joj mnogo znači kada zna da je nisu zaboravili.

– Šta ću moram da živim. Iz ove kože ne mogu – ističe Gojana koja danas uz pomoć hodalice, jedino po kući može da se kreće. Pala je i polomila kuk. Imala je tri operacije kuka prije 17 godina, a prije tri mjeseca slomila je ruku. Ni na sahranu najmlađeg brata prije dvije godine nije mogla da ode zbog ove operacije. Smatra da su ljudi danas otuđili i promijenili, kako kaže, od glave do pete.

-Nema poštovanja ni pomoći kao ranije. Možeš da umreš niko ti neće priteći u pomoć – smatra Gojana. Međutim, Gojana kaže, da njoj pojedine komšije pomažu kada zatreba. Pomaže joj i bratanić Žarko , koji je često obilazi, a posjećuje je i brat od strica Božo. Komšinicu Denisu voli kao da joj je rod.

– Denisa me svaki dan obilazi. U svemu mi pomaže i ručak donese kada skuva za svoju porodicu – naglašava Gojana. Dok je mogla Gojana je išla u crkvu, danas ne može ni do prodavnice da izađe. Uvijek je voljela da čit , a danas pogotovo kada je stalno u kući.

-Imaj čisto srce, pravo koračaj i uzdaj se u Boga. Samo nas Bog može spasiti – poručuje Gojana.

S.Z.

Dar za Crkvu Svetog Ilije na Ilinom Brdu

Gojana rado pomaže, iako skromnih mogućnosti. Od penzije je odvajala da bi skupila prilog za Crkvu Svetog Ilije na Ilinom Brdu za pokoj duša: oca, majke, brata, supruga i sina. Svakoga bi zamolila, ističe, da priloži svetinji, koliko može. Od njenog priloga za Crkvu na Ilinom Brdu kupljeno je Jevanđelje i svete sasude (pribor za pričešće).

– Ovo Jevanđelje i svete sasude kao prilog Hramu Svetog Ilije na Ilinom Brdu darovaše Gojana Josipović sa unucima Nenadom i Stevom a za pokoj duša : Veljka, Lenke i Rajka Gomilanovića i Stevana i Predraga Josipovića – piše na prvoj strani Jevanđelja. Ovo nije prvi poklon Gojanin za Crkvu Svetog Ilije, i ranije je brinula o ovoj svetinji u kojoj je krštena i u koju je redovno odlazila dok je mogla.

Tekst objavljen u „Pljevaljskim novinama“  15. novembra 2020.g.

About Pljevaljske Novine

Pogledajte i

SANITARNA-I-FOND-PIO-LOGO

Saopštenje Zdravstveno-sanitarne inspekcije, Uprave za inspekcijske poslove, Područne jedinice Pljevlja

Shodno Naredbi za preduzimanje mjera za sprečavanje unošenja u zemlju, suzbijanje i sprečavanje prenošenja novog …

Ostavite odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *