Pljevaljske novine web portal
Povezane vijesti
Veselo i raspjevano je bilo u večernjim satima, 3. marta u Hotelu „Oaza“. Za porodicu Peruničić bio je to veliki jubilej i proslava zlatne svadbe – 50 godina braka Marije (70) i Živka (72) i pravi je dar dočekati tolike godine zajedničkog života u društvu najvoljenijih. Po njihovim riječima recept za dug i uspješan brak su: sloga, razumijevanje, ljubav i međusobno poštovanje. Brzi tempo života uslovio je otuđenost porodica, nerazumijevanje za bližnje, pa je pravo zadovoljstvo vidjeti na okupu porodicu koja njeguje porodične vrijednosti i čuva ih kao nešto najdragocjenije. Srećna i zadovoljna porodica, koja primjerom pokazuje da je u životu najbitnija harmonija koju Marija i Živko njeguju i prenose na djecu i njihove potomke.
Najljepše i najvrednije što su stekli za pola vijeka zajedničkog života, kako ističu slavljenici, su njihovi potomci, kćerke: Zorica, Verica i Gorca, unučad: Jovan, Lazar, Aleksa, Andrea, Nina i Petar, zetovi: Ivan i Mladen kojima su beskrajno zahvalni za proslavu koju su im organizovali.
– Koliko mi dišemo za njih toliko i oni za nas. Sve prepreke u životu mogu da se pobijede kada je čovjek spreman da ne gleda iza sebe, već u budućnost. Ponosni smo na kćerke koje su završile fakultete: Zorica mašinski, a Verica i Gorica srpski jezik i književnost. Zorica je profesorica u Srednjoj mašinskoj školi u Kruševcu, gdje živi sa porodicom;Verica živi u Podgorici sa porodicom i predaje maternji jezik, dok je Gorica zaposlena u Srednjoj stručnoj školi u Pljevljima – priča Marija i dodaje da je sve što je stekla sa suprugom plod njihovog zajedničkog rada i požrtvovanja. Sve odluke je, kaže Marija, donosila srcem i nikada nije pogriješila. I za izbor bračnog partnera bilo je tako, uz osmijeh ističe Marija, a dokaz za to je 50 godina uspješnog braka kojima današnja omladina može pozavidjeti. Na pitanje šta savjetuje današnjim mladim ljudima kada su razvodi braka sve učestaliji, Marija ističe da su najvažnije strpljenje i tolerancija.
– Treba uvijek izbrojati do deset.Mora ponešto i da se prećuti – smatra Marija.
Živko objašnjava da je upoznao Mariju u Bobovu, gdje je Marija rođena u porodici Svrkota. Bilo je to njegovo prvo zaposlenje u osnovnoj školi. Stanovao je kod Marijinih roditelja ,gdje se rodila ljubav koja je ubrzo prerasla u brak. Marija je tada imala 20, a Živko 22 godine.
Živkovo djetinjstvo i školovanje nije bilo ni malo lako, ali ne žali se. Kada pogleda iza sebe, kaže, puno mu je srce. Na ovom slavlju su potvrđeni ljubav i poštovanja koje im djeca pružaju.
– Rođen sam u Premćanima sa četiri sestre i petoricom braće. Zahvalan sam roditeljima koji su nam omogućili školovanje. Do trećeg razreda osnovne škole išao sam u školu u Premćanima, četvrti razred pohađao sam u Žabljaku, peti u Mojkovcu, šesti u Bijelom Polju, sedmi u Brodarevu i osmi na Kosanici. U Pljevljima sam završio dva razreda Učiteljske koja je tada bila u okviru gimnazije, a treću i četvrtu godinu Razredne nastave kao i Pedagošku u Nikšiću – naglašava Živko. Nakon dvije i po godine rada u Bobovu gdje je Živko predavao tehničko obrazovanje i fiziku, sa suprugom Marijom preselio se u Pljevlja. Radio je kao nastavnik tehničkog obrazovanja, fizike i matematike u Šulima, Matarugama, Srdanovom grobu, a devet godina je bio direktor OŠ „Radoje Kontić“ u Gradcu,odakle je prešao u OŠ „Salko Aljković“ gdje je opet radio kao nastavnik. Nakon 42 godine rada u prosveti otišao je u penziju. Marija je bila zaposlena u Hotelu „Pljevlja“ prvo kao recepcionerka, a kasnije kao blagajnica.
– Stanovali smo privatno, prvo u Moćevcu, kasnije smo prešli na Guke gdje smo započeli kuću. Za dvije godine smo sagradili kuću u koju smo uselili 1985. godine. Kada su majstori radili i kada je bilo potrebno pripremila bih i doručak, pomogla oko pripremanja maltera i krenula opet na posao – ističe Marija koja je imala povjerenja u kćerke još odmalena i koje do današnjeg dana nije izgubila. Živko i Marija su sa kćerkama imali drugarski odnos, u njihovoj porodici ništa se nije skrivalo i sve je rješavano iskrenim razgovorom. Tako i kćerke vaspitavaju svoju djecu, onako kako su njihovi roditelji vaspitavali njih.
– Bilo je to drugačije vrijeme. Iako smo radili, imali smo vremena i za druženja, nakon posla i nakon završetka domaćih sa kćerkama bismo išli u goste, u hotel, motel – prisjeća se Marija i dodaje da je u vrijeme kada je ona bila blagajnica na platnom spisku u hotelu bilo oko 300 zaposlenih. Sjeća se tadašnjih proslava, naročito Ugostiteljske nove godine na koju je i danas pozivaju kolege iako je u penziji već 15 godina.
Živko je u penziji od 2012. godine i smatra da bi mu danas bilo taže da radi u prosveti.
– Kada mi kćerke pričaju da danas djeca donose mobilne telefone na čas to ne bih mogao da tolerišem. Ranije je bilo više poštovanja prema nastavnicima – kaže Živko, koga su đaci poštovali, ali je i on njih poštovao, uvažavao i prenosio znanje na najbolji način – autoritativno i bez strogoće. Od kada je u penziji više vremena provodi u igranju šaha.
Marija i Živko danas imaju više vremena da posvete unučadima i najsrećniji su kada se porodica okupi. Mariji nije teško da im ugađa, da sprema hranu po njihovim željama. Nasmijana i vesela lica oslikavaju radost življenja i spremnost da se suočavaju sa svim izazovima koje im donosi život.
– Nismo imali toliko vremena za svoju djecu kao što sada imamo i vremena i iskustva, pa uživamo sa unučadima. Zorica je morala da počne da radi kada je Jovan imao četiri mjeseca pa sam mjesec dana odlazila u Kruševac da ga pazim, a nakon toga bi došla druga baba da ga čuva. I kod Verice sam išla u Podgoricu da joj pomognem kada je trebalo – kaže Marija koja želi kćerkama brak kakav ona ima sa suprugom Živkom.
Mariji i Živku želimo da uživaju još dugo godina u zdravlju i sreći sa porodicom i da dočekaju dijamantsku proslavu.
S.Z.
